Moj svakodnevni rad na tome da prestanem da se iskaljujem na svojoj deci
I zato ja radim kao psiholog svojoj deci. Zbog toga je to bukvalno – posao. Zbog hora raznih bubica u mojoj glavi.
I zato ja radim kao psiholog svojoj deci. Zbog toga je to bukvalno – posao. Zbog hora raznih bubica u mojoj glavi.
“Svako od nas potencijalno može da bude ubica, a zatim dolaze drugi socijalni faktori. Mi sprečavamo tu agresivnost vaspitanjem, moralom, religijom.”
Daleko od toga da bude gubljenje vremena, dosada je zapravo korisno i blagotvorno stanje koje nam skreće pažnju na problem da ne koristimo naše vreme na način koji vodi našem najboljem interesu.
Ako je potreba za bezuslovnom ljubavlju nezadovoljena onda kada joj je vreme, ljudi će je tražiti onda kada joj nije vreme.
Veza između popularnosti, društvene dominacije, zlobe i okrutnosti teško da može iznenaditi bilo kog učitelja – ta dinamika je sasvim očigledna u većini škola.
Traumatična rana iskustva mogu mozak učiniti nefleksibilnim, dok bezbrižno detinjstvo ima značajno bolji uticaj na kognitivne sposobnosti.
Većinom jedan roditelj glumi žrtvu drugog, dok se deca regrutuju u redove spasitelja. Bar jedno dete. Ono najosetljivije.
Utvrđeno je i da promene roditeljskih metoda ne dovode do promene ličnosti deteta, tj. da je veza između ove dve varijable veoma slaba.
Ponekad zanemarivanje izgleda kao manipulativno obasipanje pažnjom i zahtevima, na štetu deteta. Ono što je ključ za njegovo prepoznavanje je potpuni izostanak granica u odnosu između majke i deteta.
Mnogo toga što škole zahtevaju od đaka tokom obrazovnog procesa je više prilagođeno devojčicama. Škole zahtevaju i nagrađuju mirnu, pedantnu, kooperativnu, verbalnu, finu motornu, umetničku i druge pasivne vrste aktivnosti koje se obavljaju u zatvorenom prostoru.