Ljudi se i dalje oslanjaju na teoriju afektivnog vezivanja, uprkos dokazima da društvena klasa, temperament i kultura mnogo tačnije predviđaju naš život.
Ljudi sa nesigurnim, dezorganizovazovanim ili odbacujućim stilovima vezivanja ne mogu biti smireni, kaže 60 godina stara teorija afektivnog vezivanja. Međutim, brojne studije u međuvremenu pokazale su da su dokazi za ovu teoriju veoma slabi. Kako je onda jedna teorija, po kojoj stil vezivanja koji imamo u ranom detinjstvu predodređuje naše odnose tokom celog života, opstala među roditeljima i stručnjacima toliko dugo?
Psihoanalitičar Džon Bolbi izneo je teoriju afektivnog vezivanja (attachment theory) 1958. godine, oslanjajući se na istraživanja životinja koje su u prvoj godini života bile odvojene od majki. Kasnije je teorija primenjena i na ljude, a hipoteza je bila da ukoliko se dete uspešno veže sa svoje prvobitne staratelje, biće u stanju da stvara pretežno sigurne i emocionalno stabilne veze tokom čitavoh života, i samim tim biće odličnog mentalnog i emocionalnog zdravlja. I suprotno, ukoliko nisu u mogućnosti da stvore ovu vezu u ranom detinjstvu, biće osuđeni na život pun nesigurnosti i vapiće za psihoterapijom. Bolbi je teoriju zasnovao na mešavini ličnih iskustava i kulturnih predrasuda, uključujući i sopstveno detinjstvo, u kome je bio odvojen od majke i blizak sa guvernantom koja je otišla kada je imao četiri godine.
Teorija je veoma brzo prihvaćena u posleratnoj Americi, delom i zbog toga što je išla u prilog strahovima zbog majki koje odlaze na posao. To, da je ono što majke čine u prvim godinama života deteta kljično za njegovu psihu, bilo je upravo ono što su mnogi želeli da čuju. “Zapravo, njegova tvrdnja da ono vam se dešava u prvoj godini značajno utiče na to kako će vam biti tokom ostatka života je nerazumna ideja,” kaže psiholog dr Džeroum Kejgan, penzionisani profesor sa Harvarda i vodeći kritičar teorije afektivnog vezivanja. “Društvena klasa u kojoj se dete podiže je danas u mnogim nacijama glavni faktor koji utiče na to da li će ono patiti od depresije, anksiozosti, zavisnosti, kojim poslom će se baviti i da li će završiti kao kriminalac. Ishod nečijeg života mnogo tačnije ćete predvideti na osnovu njegove klase nego na osnovu bilo kojih gena ili njegovog posmatranja u detinjstvu.”
A ipak, pola veka kasnije, ljudi se i dalje oslanjaju na teoriju afektivnog vezivanja, uprkos dokazima da društvena klasa, temperament i kultura mnogo tačnije predviđaju naš život. Ali Kejgan, koji je od strane Američke asocijacije psihologa proglašen za 22. najvažnijeg psihologa dvadesetog veka, odmah ispod Junga, smatra da će teorija afektivnog vezivanja za 1o do 15 godina biti stvar prošlosti.
Za američki portal Fatherly, Kejgan je odgovorio na nekoliko pitanja na ovu temu:
Kako je teorija afektivnog vezivanja postala standard u psihologiji, uprkos vrlo oskudnim istraživanjima?
Bolbi i njegova tadašnja studentkinja Meri Ajnsvort ideju afektivnog vezivanja predstavili su odmah posle Drugog svetskog rata, tokom 50-ih, kada je Amerika bila moralna sila sveta a život je bio miran. Nije bilo gradskih bandi, narkomanije niti klimatskih promena, a nezaposlenost je bila mala. Tokom ove epohe mnoge Amerikance je zanimalo zašto neka deca uspeju u životu a neka ne. Omiljeni odgovor u vremenu kada se još nije mnogo znalo o merenjima karatkeristika mozga, jeste da je ključno ono što majka čini u prvim godinama života.
To znači da je teorija afektivnog vezivanja tada bila vrlo “američka”?
Da. Bolbijeve ideje bile su vrlo popularne u Americi ali ne i u ostatku sveta, jer je govorio ono što su amerikanci hteli da čuju – da ukoliko je majka puna ljubavi i uvek tu u prvih par godina života, onda će dete biti praktično “vakcinisano” protiv anksioznosti i depresije kasnije u životu.
Kako je Bolbi tačno došao na ovu ideju? Koja istraživanja je koristio i šta je tu pogrešno?
Bolbi je školovan za psihoanalitičara, ali je posetio psihologa Herija Harolua u Viskonsinu i video ponašanje majmuna koji su bili odvojeni od svojih majki. I zaključio je “Vidite li šta se dešava ako nemate svoju majku?” Takođe, bio je vrlo zadivljen otkrićima Konrada Lorenca koji je kod pačića istraživao fenomen utiskivanja (imprint). Pretpostavio je da je utiskivanje kod pačića slično vezivanju beba za svoje majke, što nije tačno. Najzad, njegov kolega Džon Robertson, pedijatar u Londonskoj bolnici, rekao je Bolbiju da bi neki dvogodišnjaci dolazili u bolnicu na operaciju u plakali kada niko nije u blizini. On je zaključio “To je to.” Iako mu je Robertson rekao da deca ne bi plakala kada je medicinska sestra bila prisutna, ili kada bi imala tri godine, Bolbi je doneo svoju oluku o važnosti staraoca u prvim godinama života. Iz svega ovoga, on je izveo smeo zaključak da će, ukoliko je majka osetljiva na detetove potrebe u prvim godinama života, dete biti otporno na stres i mentalne bolesti kasnije u životu.
A kako su se drugi psiholozi nadovezali na ove stavove?
Njegova studentkinja Meri Ajnsvort je osmislila “Nepoznatu situaciju”, eksperiment u kome bi majke ostavljale dete u sobi. Ukoliko bi dete plakalo i ne bi moglo da se smiri, onda bi to značilo da to dete dolazi iz porodice u kojoj je majka manje osetljiva na detetove potrebe. Ovo je za Bolbija bio konačni dokaz, i tada je teorija dobila na popularnosti. Tokom 50-ih i 60-ih niste mogli da otvorite časopis a da ne naletite na članak o afektivnom vezivanju.
Koliko je trebalo da ljudi počnu da dovode u pitanje ovu teoriju i zašto psiholozi danas nisu više kritični prema njoj?
Do 80-ih, kula je počela da se ruši iz nekoliko razloga. Najpre, neki naučnici su otkrili da je temperament deteta glavni faktor koji određuje kako će se dete ponašati u nepoznatoj situaciji. Deca sa osetljivijim temperamentom plaču kada majka ode i ne mogu da se smire. Po teoriji Meri Ajnsvort, ova deca plaču i ne mogu da se smire zato što su nesigurno vezana. Druga deca koja nisu mnogo plačljiva zbog svog temperamenta, po ovoj teoriji smatraju se sigurno vezanom. Temperament je taj koji određuje kako će dete reagovati.
Drugo, naučnici su otkrili da deca koja su bila sigurno vezana u prvim godinama života, nisu kasnije bila zaštićena od anksioznosti i depresije. Tako da su ti dokazi naveli ljude da se zapitaju da li sigurna vezanost u ranom uzrastu bilo šta može da predvidi.
Kako se onda desilo da je teorija afektivne vezanosti i dalje toliko popularna?
Oni koji zastupaju ovu teoriju zauzeli su odbrambeni stav. Meri Mejn sa univerziteta Berkli izmislila je Intervju o afektivnoj vezanosti odraslih, i rekla da ne treba da posmatramo detinjstvo. Dovoljno je da intervjuišemo osobu i zaključimo da li je sigurno vezana. Problem je što se u intervjuu kao parametar sigurne vezanosti koristila povezanost/koherentnost govora, ali to je osobina koja je u vezi sa društvenom klasom osobe. Bolje obrazovani ljudi daju koherentnije odgovore, i naravno, bolje obrazovani, bogatiji ljudi su uvek srećniji nego slabo obrazovani, siromašni ljudi. Tako da ovaj intervju nije bio dobra zamena. Teorija afektivne vezanosti je prosto previše jednostavna. Ignoriše temperament i društvenu klasu porodice, kao i uticaj kulture. Njegova divna i jednostavna ideja isečena je na komade ružnim činjenicama. Teorija afektivne vezanosti mnogo je manje popularno objašnjenje u 2019. nego što je bilo u 1960-im, i za 10 do 15 godina teško ćete naći nekoga da brani ovu teoriju, ona polako odumire.
Naravno, zlostavljanje i zanemarivanje tokom ranog detinjstva je očigledno loše za decu. Zar ta činjenica nije ono što poručuje i teorija afektivne vezanosti?
Zlostaljanje i zanemarivanje u prvim godinama je loše, ali i to je povezano sa klasom. Deca koja su zlostavljana i zanemarivana mnogo češće dolaze iz siromašnih nego iz bogatih porodica. Ako odrastate u siromašnoj porodici uz jednog roditelja, mnogo je verovatnije da ćete biti zlostavljani. Ako ste zlostavljani, mnogo je verovatnije da ćete imati problema sa 20 godina. I tu smo skloni da odmah zaključimo kako su ti problemi posledica zlostavljanja. Ono što ja sugerišem je da zlostavljano dete iz bogate, privilegovane porodice ima mnogo manje šanse da ima probleme, zato što kada se rodite u siromaštvu, susrećete drugačije nastavnike, idete u druge škole, okruženi ste drugačijim vršnjacima i drugačijim vrednostima. Ne može se kriviti samo zlostavljanje.
Zašto ljudi toliko žele da veruju u teoriju afektivne vezanosti iako nije utemeljena na činjenicama?
Ona je privlačna jer Amerikanci žele da veruju u dve stvari: da su prve godine života ključne i da majčina ljubav ima posebnu moć, jaču nego očeva. Ovo uverenje je veoma jako među Amerikancima i Britancima, i pored rodne jednakosti – da je majčina ljubav specijalna.
Veliki deo ovog uverenja potiče iz strahova koje je donelo uključivanje žena na tržište rada, zar ne?
Kada su majke počele da idu na posao u 60-im, novinski članci su govorili da će to biti užasno, i naravno da nisu bili tačni. Deca koja su išla u dobra obdaništa odlično su napredovala. Ali protesti protiv ženskog rada bili su toliko snažni da je predsednik Nikson odustao od ideje da se osnuju državni centri za čuvanje dece.
Ako je teorija afektivne vezanosti pogrešna, šta onda predviđa kako će deca ispasti, i šta roditelji mogu da učine da pomognu svojoj deci? Da li se samo radi o usklađivanju klase, kulture i drugih faktora?
Preko sto miliona dece rođeno je u 2018. godini, sa drugačijim biologijama, temperamentima, potencijalima, ona su kao milioni različitih semenki bilja. Zamislite da te semenke rasejemo širom sveta – neke neće iznići zbog hladnoće, a druge će bujati. Isto je sa ljudima. Imamo stotinu miliona dece sa različitim genima, u različitim porodicama na raznim krajevima sveta, i ove razlike ih oblikuju. Ključni faktor je šta se dešava sa tom decom u tim porodicama, kakvi su lokalni uslovi. Zamislite savršeno srećno dete nakon što cunami ubije njegovu majku. Niko nije mogao da predvidi taj cunami. Mogli ste da budete srećno dete u Siriji pre građanskog rata, a onda najednom padaju bombe na svaku kuću. Pogledajte anksioznost današnjih američkih srednjoškolaca. Kada sam ja išao u srednju školu, nisam se brinuo o upisu na koledž zato što mnogi nisu upisivali koledž. Ko je tada mogao da predvidi da će danas toliko mladih ljudi brinuti o tome. Istorijske okolnosti utiču na to o čemu brinete. Većina psiholoških teorija se fokusira na osobu ili njenu porodicu, ne na to kako istorijski procesi menjaju našu okolinu.
Dakle, ispravno je reći da teorija afektivne vezanosti nije tačna, ali je to kako se o deci brinemo u prvim godinama jedan od brojnih faktora koji utiču na ono što vi opisujete?
Bolbijeva teorija afektivne vezanosti jednostavno nije tačna. Da se drugačije izrazim: da, ono što se dešava u prvim godinama života ima uticaja, ali malog. Ako sigurno vezani jednogodišnjak ostane bez roditelja i usvoji ga okrutna osoba, to dete je u nevolji. Njegova sigurna vezanost ne može mu pomoći. Kada dobo razmislite, suludo je da posle prve godine možete predvideti koliko će samopouzdanja ta osoba imati za dvadeset godina, to je besmislena ideja.
Intervju objavljen u julu 2019. Džeroum Kejgan umro je maja 2021. godine u
Prevod: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.