„Teorija afektivne vezanosti ne kaže da majka i dete treba da budu nerazdvojni. Siguran atačment nije u tome da dete bude bude „prilepljeno“ uz majku sve vreme, niti da majka ne može da postavi svoje granice. Ono što deca moraju da nauče da rade jeste da sama izlaze na kraj sa neprijatnim osećanjima. Jedan od načina na koji se to postiže je da roditelji reaguju na detetove emocije na intuintivan i empatičan način.
Ali nije dobro ni kada je roditelj 100% responzivan prema detetovim emocijama, jer dete onda nema prostora da diše i nauči da živi sa neprijatnim osećanjima i samo izađe na kraj sa njima.
Deci je ponekad potrebno „dobroćudno“ zapostavljanje (benign neglect), kako bi naučila da smire sama sebe. To se ne preporučuje u situacijama kada postoji istorija traumatskih iskustava ili kada između roditelja i deteta postoji dezorganizovani ili izbegavajući stil vezivanja.
Ideja da uvek treba da budemo delikatni sa decom ili da se ona ne odvajaju od nas je pogrešno shvaćena teorija afektivne vezanosti.
Kada je dete u stanju uznemirenosti roditelj je tu da pruži smirenje. Ali kada sistem uzbune nije aktiviran, dete treba pustiti da samostalno istražuje svet oko sebe.“
Dajen Filip, psihijatar za decu i mlade, Univerzitet u Torontu
Izvor: Detinjarije.com