Upotreba nagrada i kazni je jedan od načina na koji odrasli ukazuje detetu šta je dobro a šta loše. Odrasli imaju sliku o tome koja ponašanja kod deteta žele da podstaknu, a koja da umanje, odnosno eliminišu. Da li treba koristiti ova dva mehanizma u procesu vaspitavanja dece, pitanje je na koje često dobijamo odgovor u knjigama i člancima iz oblasti roditeljstva.
Najčešće greške
Dobro je upoznati se sa mehanizmima i principima učenja putem nagrade i kazne, a onda odlučiti o tome kada će se i kako koristiti. Ako to ne uradimo „hladne glave“ i onda kada nismo u konkretnoj situaciji sa detetom, može se desiti da odluku donesemo u stanju afekta (a najčešće se tako i izriču kazne). Kasnije se ispostavi kao nepromišljena odluka koja je bila preterana ili koju je nemoguće sprovesti i tako upadamo u sopstvenu zamku da ispadamo nedosledan roditelj. Odluka pada u stanju afekta, što je najveća greška.
Kako da donesemo odluku i stav da li treba koristiti nagradu i kaznu? Kao i u drugim situacijama donošenja odluke, prvo se moramo dobro upoznati sa mehanizmima nagrede i kazne. Šta je to učenje putem nagrađivanja i učenje putem kažnjavanja, kako deluju u različitim uslovima, na različitim uzrastima, a nakon toga oceniti da li se to uklapa i na koji način u naš koncept discipline i roditeljstva uopšte.
Postoje i greške kojih su roditelji manje svesni od gore navedene. Problem je kada ne znamo da je neko naše ponašanje nagrađujuće za drugog i kada nismo svesti da svojim reagovanjem kažnjavamo dete, tako da će se u budućnosti ustručavati da tako nešto ponovi. To praktično znači da svojom reakcijom (koju pripisujemo svoj prirodi, karakteru) možemo uticati da se dete suzdržava, odriče ponašanja koje je dobro za njega, koje niste želeli da „ugušite“. Tipičan primer za to je inicijativa. Mnogi roditelji svojom kritikom izazivaju neprijatnost kod deteta (kažnjavaju ga zapravo) godinama, da bi se kasnije, kada dete uđe u pubertet, žalili na njega, jer ga ništa ne zanima, provodi slobodno vreme tako što „bleji“ i slično.
Učenje nagradom i kaznom koriste roditelji, vaspitači, dreseri životinja, mlade supruge u nadi da će promeniti svoje muževe…Poređenje sa dresurom životinja ne bi trebalo biti uvredljivo za nas, naprotiv, može nam samo potvditi da ovaj vid učenja funkcioniše ne samo kada nema verbalne komunikcije, već ni svesti o učenju. Efekat nagrade postoji bez obzira da li smo svesni da smo nagrađeni ili ne. Jedan od zadataka odraslog je takođe da oseti kada sve (nenamerno) nagrađuje dete, a kad ga kažnjava. To ne znači da kaznu ne treba objasniti, da ne treba zajedno sa detetom sesti i pronaći motiv takvog njegovog ponašanja, već znači da i nagrada i kazna funkcionišu najviše na nivou delanja. Pretnja kaznom nije kazna, pohvala koja nije praćena fizičkim kontaktom i gledanjem u oči nije prava nagrada.
Nema komentara.