Ako je nekad standard bila gvozdena disciplina, da li se danas pod vaspitanjem deteta podrazumeva da mu češće gledate kroz prste, postavljate niže granice, dajete mu da jede sladoled onda kad bi trebalo spanać, i pre svega hvalite ga i kad za to nema realnih osnova? U časopisu “Psihološka nauka” nedavno je izašao tekst koji tvrdi da deca sa niskim samopouzdanjem mogu da imaju posledice ako ih preterano hvalimo, posebno kad to ne zaslužuju. To može da učini više štete nego dobra, piše Nedeljnik
Porodični psihoterapeut Ljiljana Filipović kaže da dobro vaspitanje i odgajanje deteta zaista porazumeva postavljanje granica i ističe da je to moguće uraditi od veoma ranog uzrasta. Ona ukazuje na činjenicu da deca sama traže da budu vaspitavana i da im se odrede granice, a to čine tako što testiraju gde su te granice i koliko smeju da ih pređu. “Moraju da postoje stroga pravila, ona oko kojih neće biti pregovora. Na primer, vreme kad su obroci, kad se ide na spavanje, kako se ponaša za stolom, kako se dete odnosi prema urednosti i raspremanju igračaka…”, kaže Ljiljana Filipović, i objašnjava da je normalno da dete kritikujemo ukoliko ih prekrši.
“Kritika ne mora da podrazumeva grubost, već konstruktivnost, a to znači primenu sledećih koraka: prvi, da se prvo pohvali detetovo ponašanje, recimo ako je izmrvio ili prosuo nešto, rečima ‘ti si inače uredan.’ Onda ga u drugom koraku ‘kritikujemo’, ali ne ličnost, nego ponašanje: ”sad kad si to izmrvio/la, ja sam razočaran/a i nezadovoljan/a’. Treći korak porazumeva da se jasno i konkretno kaže šta se očekuje od deteta: ‘da budeš uredan’. Tu se dete poziva na empatiju, a ne etiketira se smotan si/debeo si/trapav si. Te ‘ti’ kritike koje etiketiraju su potpuno neproduktivne jer dovode do otpora i dete tada ima potrebu da se inati. One zatvaraju komunikaciju, stvaraju odbojnost čak i kod odraslih osoba i ne motivišu na promenu, za razliku od ja poruka”.
Naša sagovornica kaže da se roditelji ustručavaju da koriste “ja” poruke jer misle da gube autoritet ali ako dete dobija mnogo etiketa, steći će lošu sliku o sebi i može izgubiti samopouzdanje, a drugo, može usvojiti pogrešan model etiketiranja, u odnosu na sebe i druge. Mi se podjednako loše osećamo kad sebe etiketiramo kao kad nas etiketiraju drugi.
“Pohvala mora da bude realna, to znači ne da se dete hvali za svaku sitnicu, već kada savlada radnju koja je postavljena kao cilj. Npr. kad uči da vozi bicikl, nećemo ga hvaliti čim sedne na bicikl, već kad bude naučio da drži ispravno volan ili ravnotežu i slično. Ako nešto što dete radi nije dovoljno dobro, treba mu ukazati na greške, ako npr. precrtava neku sliku i to nije učinio dobro, onda ćemo mu to i reći. Ako ga previše hvalimo, steći će nerealnu sliku o sebi, i kad se prvi put susretne sa kritikom u susretu sa vršnjacima u dečjem kolektivu, doživeće to kao veliki poraz, ili ozbiljan problem”.
I nije dovoljno samo postaviti ciljeve, već naći njihovu pravu meru. Možda mnogi misle da je njihovo dete genijalno ili da treba da iskoristi svoj puni potencijal, ali to ne znači da će uspeti ako ga gurnemo preko svih granica. Ali, nije dobro ni biti previše popustljiv prema mališanu ni u ovoj sferi. “Roditelji koji postavljaju niske zahteve dovode do toga da se deca isfrustriraju prilikom prvog neuspeha, ali detetu škode i onda kada mu postavljaju previsoke ciljeve, jer možda precene dete i njegove kapacitete, što čini da se ono oseća neuspešno i obehrabreno.
Bitno je imati realnu sliku o detetu njegovim potencijalima i sposobnostima, i ako roditelj to ne ume da proceni, treba da se obrati stručnjacima, ili vaspitačima. Pogubna su i poređenja sa drugom decom, bilo u porodici ili sa vršnjacima jer se tako stvaraju rivalski odnosi”.
U Srbiji je iskustvo, kaže Ljiljana Filipović, da se deca nedovoljno hvale, češće kritikuju nego pohvaljuju, pa zato i imamo veliki broj odraslih koji ne umeju da prime kompliment. “Ako je roditelj stalno grub, osoran, viče, naravno da će dete imati emocionalne posledice, najmanje nedostatak samopouzdanja, ili će samo postati zatvoreno ili agresivno po uzoru na njih. Nije problem ako roditelj ponekad bude grub ili se izviče na dete jer svi roditelji greše, nekad manje, nekad više, ali je strašno ako se to događa u kontinuitetu. Povremene greške neće ostaviti posledice, ali stalna agresivnost hoće. Poruka roditeljima je da uče o roditeljstvu jer su izazovi koji napolju čekaju decu izuzetno veliki”.
Izvor: Nedeljnik
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.