Može li se preceniti uloga roditelja i vaspitnog uticaja ovih na razvoj osećanja odgovornosti kod dece? Ne može, što ne znači da treba sve što se razvije dobro ili/i rđavo kod deteta svaliti na pleća često neukih, uplašenih, ali i neodgovornih roditelja.
Kada mnogo puta ponavljaju naučnici i filosofi, kao i religiozni mislioci, da je čovek prirodno i duhovno biće, onda uvek ponavljaju istinu koja iz ove podele čovekovog bića bolno proizlazi: to je njegova rascepljenost i ambivalentnost (psihološkim jezikom rečeno: čovek je dualističko biće, čak su i monoteističke religije, paradoksalno, dualističke religije). Sličan dualizam (ovoga puta pozitivan) vlada i unutar čovekovog bića koje treba da u sebi nosi ne samo „sebični gen” (Ričard Dokins), već i „altruistički gen”, prisutan i kod većine nižih živih bića. Šta će od ova dva (da li podjednako jaka?) gena preovladati u čoveku zavisi umnogome najpre od toka prenatalnog života, a onda i ono nekoliko prvih godina ranog detinjstva. Šta će nam roditelji (nezavisno od genetike koja, naravno, igra značajnu ulogu u toku budućeg razvoja čoveka) u „ljubavi i disciplini” vaspitanju pružiti, oblikujući nam karakter i identitet (i religijski i nacionalni) – biće odlučujuće i za naš budući, doživotan stav prema odgovornosti. Jedna istina izgleda očita: ukoliko više i dalje osvajamo slobodu (najpre i najvažnije u sebi), osećamo se sve više i dalje odgovorni, a tada doživljaj odgovornosti probudi u nama podjednako jaku svest o tragičnom čovekovom položaju u svetu, ali, istovremeno, neiskazanu radost da možemo, hoćemo i ostvarimo, upravo kao slobodna i odgovorna bića, makar i najmanju korekciju tragičnosti položaja čoveka u savremenom svetu.
Možda je suvišno spomenuti da u doživotnom čovekovom procesu individuacije i/ili oboženja upoznavanje samog sebe ne prestaje. Zabluda vazda slabog čoveka da poznaje sebe neprekidna je. Valja podsetiti da u delfijskom proročištu (davno pre Hrista), naporedo sa čuvenom preporukom i opomenom: „Upoznaj sebe” (Gnothi seauton), stoji i druga, ne manje značajna, preporuka: „Ništa suviše, nađi meru” (Meden agan). Skoro je sigurno da što uspešnije u toku života upoznajemo sebe (prostranstvo čovekovog bića od njegovih nesvesnih slojeva, preko svesnih, do nadsvesnih, nepregledno je!) sve će biti uspešniji naš trud da dostignemo relativnu meru, koja nije ništa drugo nego blagosloveno dostizanje relativne ravnoteže između bitnih suprotnosti unutar našeg bića (najpre suprotnosti dobra i zla). Razume se da ovako relativno postignuta ravnoteža unutar našeg bića, čini to biće odgovornim pred Bogom, samim sobom, svojom porodicom, svojim narodom, pa i celim svetom, sećajući se reči starca Zosime iz romana Dostojevskog da smo „svi za sve krivi”.
Može li se preceniti uloga roditelja i vaspitnog uticaja ovih na razvoj osećanja odgovornosti kod dece? Ne može, što ne znači da treba sve što se razvije dobro ili/i rđavo kod deteta svaliti na pleća često neukih, uplašenih, ali i neodgovornih roditelja. „Iver ne pada daleko od klade”, veli Vukova narodna poslovica; ona ne treba da bude uvek negativno tumačena, već i pozitivno (nažalost, ređe je ova poslovica tumačena pozitivno). Dete je u dosadašnjem patrijarhalnom vaspitanju kod Srba vaspitavano u krajnostima: ili je odgajano u preteranoj strogosti ili u preteranoj razneženosti (naročito poslednjih decenija), zbog nekorisne bolećivosti roditelja koju treba razlikovati od ljubavi. Valja se ipak složiti da nije uputno isticati tzv. presudnu ulogu roditelja u vaspitanju dece, a prvenstveno u toku prvih nekoliko godina života deteta, jer i genetika i promena spoljašnjih rđavih okolnosti u docnije, povoljnije prilike može uticati na ispravljanje negativnih obeležja u ponašanju deteta; životni primeri daju nam za pravo da kao hrišćani ne ostanemo uporno na pesimističkim prognozama. Jer, ako je nemoguće ne složiti se s Jesenjinovim stihom: „Sve što živi, neki ožiljak ima, belegu detinjstva, nezarasô čir”, zar je bilo malo primera, upravo u dugoj hrišćanskoj istoriji naroda (i srpskog naroda), da su od zbilja loših roditelja poleteli u plavetnilo neba i brojni hrišćanski svetitelji i veliki stvaraoci u svim oblastima kulture! Zar ne kaže, opet jedna Vukova, narodna poslovica: „Čoek se do smrti uči, ili: Čoek ide po svijetu kao čela po cvijetu… i kad padne, odmori se!”
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VASPITARIJE
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Naravno da je dobar članak, ali naslov nema baš veze sa istim…