Laslo Polgar i njegova devojka Klara su se venčali 19. aprila 1967. godine, u mađarskom gradiću Đenđešu.4 Uzvanice su na njih bacale konfete dok su izlazili od matičara i kretali na trodnevni medeni mesec (Polgar je morao da se vrati u vojsku jer je bio na polovini odsluženja vojnog roka) i svi su komentarisali kako lepo izgledaju zajedno.
Niko, međutim, nije bio svestan da prisustvuje početku jednog od najdrskijih ljudskih eksperimenata.
Polgar, obrazovni psiholog, bio je jedan od zagovornika primene teorije ekspertize. On je napisao radove koji objašnjavaju njegove ideje i razgovarao o njima sa kolegama u školi u kojoj je radio kao nastavnik matematike. Čak se zauzimao kod lokalnih vlasti da se akcenat stavi na rad a ne na talenat, i tvrdio da bi to moglo da transformiše obrazovni sistem ako dobije zeleno svetlo.
„Deca imaju izuzetan potencijal, a od društva zavisi kako će ga osloboditi“, rekao je kada sam upoznao njega i njegovu suprugu u njihovom budimpeštanskom stanu sa pogledom na Dunav. „Problem je u tome što ljudi, iz nekog razloga, ne žele u to da veruju. Oni misle da je izuzetnost dostupna samo nekima, ne i njima.“
Polgar uživo je sjajna osoba. Njegovo lice je oličenje opreznog entuzijazma čoveka koji je proveo životni vek u pokušaju da uveri skeptični svet u svoje teorije. Njegove oči svetle dok priča, maše rukama dok do u detalje objašnjava svoje misli, a lice mu se ozari kada neko samo malo potvrdno klimne glavom.
Ali, šezdesetih godina prošlog veka, kada je Polgar razmišljao o svom eksperimentu, njegove su ideje doživljavane kao do te mere vanvremenske da mu je jedan lokalni političar rekao da ide kod psihijatra da ga „izleči od zabluda“. To se dešavalo u Mađarskoj, na vrhnucu hladnog rata, kada se radikalizam ma koje vrste doživljavao ne kao ekscentričnost, već kao subverzivna delatnost.
Ali Polgar nije dozvolio da bude odbijen. Shvativši da je jedini način da dokaže svoju teoriju taj da je isproba na sopstvenoj deci, počeo je da se dopisuje sa više mladih dama, u potrazi za suprugom. To je bilo vreme kada nije bilo neobično da se s nekim sprijateljite i družite putem pisama, pošto su mladići i devojke iz Istočne Evrope živeli pod državnom čizmom, a želeli su da prošire horizonte.
„Shvativši da je jedini način da dokaže svoju teoriju taj da je isproba na sopstvenoj deci, počeo je da se dopisuje sa više mladih dama, u potrazi za suprugom.“
Mlada Ukrajinka po imenu Klara bila je jedna od tih žena. „Njegova pisma su bila prepuna strasti dok je objašnjavao svoje teorije o tome kako stvoriti decu sa sposobnostima na svetskom nivou“, priča mi Klara, nežna dama, savršena suprotnost svome suprugu. „Kao i mnogi u to doba, mislila sam da je lud. Ali smo se dogovorili da se vidimo.“
A kada su se susreli licem u lice, snaga njegovih argumenata (da ne pričamo o njegovom šarmu) joj je postala neodoljiva, i složila se da učestvuje u njegovom hrabrom eksperimentu. Žužana, njihovo prvo dete, rođena je 19. aprila 1969. godine.
„…To je bilo vreme kada nije bilo neobično da se s nekim sprijateljite i družite putem pisama, pošto su mladići i devojke iz Istočne Evrope živeli pod državnom čizmom, a želeli su da prošire horizonte…“ Baš me zanima kako su se družili mladići i devojke iz Zapadne Evrope šezdeset i neke, možda putem Fejsbuka? Mora li u svakom tekstu da bude malo propagande, majka mu satara?
De ne bude nerazumevanja, znam da nije suština u ovome što sam prokomentarisao ali zasmetalo mi je :).