Polgar je javno izjavio da će njegova deca, koja tek treba da se rode, postati svetski šampioni, i dokazao da je u pravu. Njegove devojčice su više nego opravdale sve što im je pre rođenja najavljivano.
U jednoj čuvenoj priči, Hardi (istraživač), posetio je Ramanuđana (matematičko čudo) u bolnici i rekao mu je da je taksi kojim je došao nosio broj 1729. „Prilično dosadan broj.“ „Nije, Hardi! To je veoma zanimljiv broj. To je najmanji broj koji se može izraziti kao suma kubova na dva različita načina.“
Ukratko rečeno, matematičari ovog kova su stvoreni, a nisu rođeni takvi. Batervort kaže: „Trenutno nema dokaza da postoje urođene razlike što se tiče kapaciteta za matematiku“. Flaneri (Flannery) se slaže: „Ja nisam genije“, napisala je. „Samo sam imala sreće da mi detinjstvo bude popločano brojevima“.
Dve godine nakon što je Žužana Polgar postala prvi velemajstor, njenom ocu Laslu su ponudili novi izazov. Jop van Osterom, holandski milijarder i šahovski sponzor, pokušao je da ga uveri da usvoji tri dečaka iz zemalja u razvoju da vidi može li da ponovi rezultate koje je ostvario sa trima kćerima.
Polgar je odmah prihvatio izazov, ali ga je sprečila, što je donekle čudno, Klara, njegova inače smirena supruga. Nije da je bila pesimista u vezi sa tim da li će biti uspešan, već jednostavno nije imala energije da sprovede još jedan eksperiment. „Prvi put sam mislila da će biti dovoljno da se dokaže teorija“, rekla je uz topao osmeh dok smo sa uživanjem ručali ribu i povrće u njihovom stanu.
Dok sedi pored nje, njen muž je neobično tih. Oči mu još trepere, ali je duboko zamišljen. „Ljudi mi kažu kako je uspeh mojih kćerki bio puka sreća“, kaže na kraju. „Kažu da je slučajnost kako je čovek koji je krenuo da dokaže praktičnu teoriju izuzetnih postignuća koristeći šah, eto, baš nekako, dobio tri najtalentovanije šahistkinje u istoriji. Možda neki ljudi jednostavno ne žele da veruju u moć vežbe.“
Odlomak iz knjige MIT O TALENTU – Moć vežbe, Metjua Sajida (Psihopolis, Novi Sad, 2014.)
O knjizi:
Šta je talenat, kakvo je savremeno shvatanje talenta i koji su tipični mitovi o talentu? Šta je ključno u stvaranju šampiona: talenat ili vežba? Pitanja su na koja odgovara ova fascinantna studija talenta namenjena sportistima, roditeljima, nastavnicima, trenerima, pedagozima, sportskim psiholozima – i posebno onima koji se bave decom i mladima, uočavaju njihove talente. Kako su uspeli Bobi Fišer, Tajger Vuds, Federer, sestre Vilijams, Kasparov i šta možemo naučiti iz uspeha i padova najvećih sportista? Autor knjige je nekadašnji vrhunski britanski stonoteniser.
KOJI JE PUT DO IZUZETNOG USPEHA U SPORTU, POSLOVANJU I ŽIVOTU?
- Zašto je verovanje u talenat povezano sa neuspehom?
- Zašto treba da hvalimo rad i trud, a ne talenat?
- Da li danas znamo kako se stvara šampion?
Nova saznanja o tome kako vežbanje deluje na nervne puteve nas uveravaju da svi možemo biti uspešni ako dajemo prednost trudu a ne urođenoj sposobnosti.
Nikolaj Mejaš, psiholog, OK Consulting, Ljubljana
Lična priča o talentu, vežbi i svetskom uspehu u stonom tenisu sa primerima iskustava desetina svetskih sportista o njihovoj izuzetnosti i uspehu u sportu .
- Zašto bez obzira na početne razlike svako od nas može ostvariti izuzetnost?
- Zašto su vrhunski sportisti toliko nemilosrdno uporni?
- Mit o čudu o detetu – adolescenti i svetska slava
- Koja je cena izuzetnosti u sportu?
- Zašto se veliku sportisti osećaju jadno nakon pobede?
O autoru:
Metju Sajid (Matthew Syed) je dvostruki olimpijac koji je svoju sportsku karijeru nastavio kao publicista. Kao vrhunski stonoteniser bio je i trostruki šampion Komonvelta. Radio je kao sportski komentator BBC, Eurosporta i Tajmsa. Kao veliki poznavalac sporta i sportista objavio je brojne članke koji su mu doneli prestižne nagrade za publicistiku. Svoje spoznaje o izgradnji uspešnog sportiste izložio je u knjizi Mit o talentu. Više na www.matthewsyed.co.uk
Iz predgovora autora:
Januara 1995, prvi put sam postao britanski stonoteniser broj jedan, što je, priznaćete, velika stvar. Sa dvadeset dve godine, odjednom sam počeo da dobijam redovne pozive da držim govore u školama u vezi sa mojim skokom u međunarodnu slavu, a često sam sa sobom nosio zlatne medalje da bih fascinirao mlađariju.
Stoni tenis je prilično razvijen sport u Velikoj Britaniji jer ga igra 2,4 miliona ljudi; postoji preko 30.000 zaposlenih u upravnim telima, hiljade klubova i ozbiljne količine novca za one koji se istaknu. Ali zbog čega sam baš ja poseban? Šta me je izdvojilo za sportsku slavu? Nabrojao sam nekoliko razloga: brzina, lukavstvo u igri, hrabrost, mentalna snaga, prilagodljivost, okretnost i refleksi.
Ponekad bih se divio mnoštvu veština pomoću kojih sam se uspeo – mali ja! – nad stotinama hiljada drugih, koji su se nadali da će se naći tu, na vrhu. I sve je bilo utoliko fascinantnije zato što sam potekao iz porodice koja je živela u najobičnijem predgrađu običnog grada u jugoistočnoj Engleskoj. Nije bilo sekire u medu. Ni nepotizma. Moj uspeh je uspeh pojedinca; lična odiseja uspeha, trijumf uprkos svemu.
To je, naravno, ono što mnogi koji su dospeli do vrhunskog nivoa u nekom sportu, ili u bilo kom drugom polju, vole da kažu kad pričaju o sebi. Živimo u kulturi koja podstiče ovakav poletni individualizam. Holivud je prepun takvih priča, često zašećerenih čuvenom sentimentalnošću američkog sna. Ali, iako su ove priče inspirativne, uzbudljive i beskrajno zabavne, jesu li baš istinite? Ispričaću vam svoju priču o stonom tenisu, ali tako što ću je reći dodajući delove koje sam namerno izostavio u početku jer su umanjivali romantičnost i individualnost mog uspeha.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VASPITARIJE
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
“…To je bilo vreme kada nije bilo neobično da se s nekim sprijateljite i družite putem pisama, pošto su mladići i devojke iz Istočne Evrope živeli pod državnom čizmom, a želeli su da prošire horizonte…” Baš me zanima kako su se družili mladići i devojke iz Zapadne Evrope šezdeset i neke, možda putem Fejsbuka? Mora li u svakom tekstu da bude malo propagande, majka mu satara?
De ne bude nerazumevanja, znam da nije suština u ovome što sam prokomentarisao ali zasmetalo mi je :).