A sada pomislite koliko je mnogo teže pamtiti priču dok čitate knjigu. U svakom jeziku ima na desetine hiljada reči i one se koriste u novim i do sada neviđenim kombinacijama, u svakoj rečenici svake strane. Da biste razumeli novu rečenicu, ne samo što morate da razumete njeno posebno značenje, već je morate integrisati sa svim do tada pročitanim rečenicama. Morate, na primer, da se setite prethodno spomenutih predmeta i ljudi da biste shvatili na koga se odnose zamenice.
To je zadatak za pamćenje, gotovo neslućenih dimenzija. A ipak, većina nas može da pročita knjigu do kraja, knjigu koja se sastoji od stotina stranica i desetina hiljada reči, a da nijednom ne izgubi nit priče. Iskustvo koje smo stekli nakon mnogo sati kao „korisnici jezika“omogućuje nam da uradimo isto ono što radi neko ko je „korisnik brojeva“ i ko je tome posvetio mnoštvo sati. Matematičaru to omogućuje da dođe do rezultata množenja višecifrenih brojeva tako što u glavi drži „priču“ računanja.
Razlika između ovih osoba, koje brzo dolaze do rezultata računskih radnji, i nas jeste u tome što su oni proveli život okruženi rečnikom brojeva, dok smo mi, kukavički, vadili digitrone.
Matematički genije Srinivasa Ramanuđan je, na primer, ostajao čitavu noć budan rešavajući probleme dok je Rudiger Gam vežbao i po četiri sata dnevno, studiozno učeći činjenice o brojevima i računskim procedurama. Sara Flaneri (Sarah Flannery), koja je 1999. godine osvojila prvo mesto na „Esatovom“ takmičenju mladih naučnika u dobu od šesnaest godina zato što je došla do pionirskog matematičkog otkrića o otkrivanju šifri, provela je čitavo detinjstvo zaronjena u brojke. Prva stranica njene predivne knjige U šifri (In Code) počinje sledećim rečima: „U našoj kuhinji je tabla. Moglo bi se reći da je moje matematičko putovanje započelo tamo.“
Na toj tabli je njen otac, nastavnik matematike, zapisivao kredom probleme kada je Sara imala samo pet godina, i ostavljao ih kćerki da ih gleda, razmišlja o njima i na kraju ih reši. Matematičke začkoljice su bile nezaobilazni deo njihovih razgovora tokom večere i činile osnovu bezbrojnih diskusija i debata.
„Trenutno nema dokaza da postoje urođene razlike što se tiče kapaciteta za matematiku“
Da li, onda, čudi što su, nakon nekog vremena, brojevi matematičarima počeli da dobijaju „značenje“isto kao što nama reči imaju značenje? Brajan Batervort (Butterworth), profesor kognitivne neuropsihologije na Univerzitetskom koledžu London, koji je nadaleko priznat kao svetski najjači ekspert za matematičke sposobnosti, kaže:
Osobe koje brzo obavljaju računske radnje od malih nogu razvijaju neku vrstu intimnosti sa brojevima. Kada je Bider (matematičko čudo) učio da broji do sto, brojevi su postali „baš kao moji prijatelji a ja sam poznavao njihove prijatelje i poznanike“. Klajn (još jedno čudo) rekao je jednom: „Meni su brojevi prijatelji u nekoj meri. Vama to nije isto, jel’ tako, 3.844? Vama je to tri i osam četiri i četiri. Ali meni je to: „Ej, ćao, 62 na kvadrat“.“
„…To je bilo vreme kada nije bilo neobično da se s nekim sprijateljite i družite putem pisama, pošto su mladići i devojke iz Istočne Evrope živeli pod državnom čizmom, a želeli su da prošire horizonte…“ Baš me zanima kako su se družili mladići i devojke iz Zapadne Evrope šezdeset i neke, možda putem Fejsbuka? Mora li u svakom tekstu da bude malo propagande, majka mu satara?
De ne bude nerazumevanja, znam da nije suština u ovome što sam prokomentarisao ali zasmetalo mi je :).