Umesto da se oslanjaju na sebe same, svoje iskustvo i intuiciju, kao i na ono što je vitalno u vlastitoj tradiciji, današnji nesigurni roditelji traže spas u savetima svetskih eksperata, koji svoje pedagoške savete izdašno nude u knjigama, člancima u časopisima, u TV emisijama.
Roditelj odgovorni vaspitač ili pokorni sluga dece?
Roditelji najviše vole da detetu kažu „da“ zato što misle da je to da znak njihove ljubavi, brige, posvećenosti, spremnosti na žrtvu. Ali reći uvek da svim željama dece, na šta ih tera psihologija potrošačkog društva i nova “popustljiva pedagogija“ prosto je nemoguće i štetno za decu, ali i za roditelje. Naime, roditelji time ne pokazuju svoju istinsku ljubav, već samo svoju slabost, zbunjenost, nesigurnost ili, pak, licemerje, konformizam i sklonost da izbegnu sukob, težnju da idu linijom manjeg otpora. Roditelji koji su spremni da ispune svaki hir svog deteta, da mu zadovolje svaku, često neskromnu želju, zapravo time demagoški kupuju detetovu naklonost, ljubav i pokušavaju da umire svoju nečistu savest što mu ne posvećuju dovoljno vremena, brige i pažnje. Roditelj, kako dobro primećuje savremeni britanski psiholog, ne sme svojom neprincipijelnom popustljivošću da pretvori dete u gospodara, u bezobzirnog tiranina, a sebe u nemoćnu žrtvu, u slugu koji bespogovorno izvršava dečje zapovesti i slepo ispunjava njegove želje (Arik Sigman, Razmažena generacija – kako upropaštavamo budućnost naše dece, Psihopolis, Novi Sad 2012).
Dete mora da odrastajući postepeno, uz svesrdnu pomoć roditelja, pređe sa principa zadovoljstva na princip realnosti, a to znači da uvažava neumoljive zahteve stvarnosti. Mora da nauči da svoje želje ne može uvek ostvariti odmah, nego nekada, zarad opstanka i svog dobra, mora da ih odloži. Neophodno je da ono nauči da često mora da ostvari samo neke želje ili da ostvari neku svoju želju tek delimično. To se postiže učenjem neophodnih roditeljskih zabrana.
Tipične greške roditelja u zabranjivanju: Prvi tip greške je roditeljsko pitanje koje onemogućava zabranu. Naime, pogrešno je da roditelj pita “Šta hoćeš da ti kupim od igračaka?“ (to podrazumeva da može dobiti svaku koju poželi), već “Šta bi ti voleo da ti kupim?“ Drugi tip greške je ne, ali, ipak, da. Roditelj prvo kaže “odlučno ne’‘, ali ako dete uporno ponavlja svoj zahtev, histerično traži da mu se odmah ispuni želja, roditelj posle petog, desetog ili dvadesetog ponovljenog dečjeg zahteva, popušta, predaje se, i čini ono što dete traži. Na taj način se, nevoljno, potkrepljuje svojeglavost deteta, učvršćuje se njegovo bezobzirno, despotsko ponašanje. Početnom zabranom i kasnijim popuštanjem zahtevima deteta, ono je naučilo da samo treba biti dovoljno bezobrazan, tvrdoglav i – roditeljska volja će biti slomljena, a ono će dobiti ono što traži. Dete mora da nauči da je „ne“ zaista ne.
Pomozimo detetu u učenju granica
Dete, često, svojim navaljivanjem “da se igra još pola sata“, da se penje na prozor ili crta po zidu, zapravo ispituje gde su granice, šta se stvarno sme, a šta ne! I to što dete istražuje šta može, sasvim je normalno. Ali, baš zato se od roditelja očekuje da na ovo detetovo istraživanje odgovori sigurno, jednostavno i odlučno: “to se može, a ovo ne“, ili “ne, ne može sada“, “ne može sve to što bi hteo“. Ovo je dobro uočio poznati austrijski etolog i vrsni psiholog: “Previše permisivno obrazovanje u ranom detinjstvu stvara doživljaj deprivacije, jer dete želi da pronađe svoje smernice u svetu. Ono postavlja pitanja i zahteve da bi naučilo granice mogućeg: te granice ne treba postavljati suviše usko ali one ne trebaju da budu ni suviše otvorene“ (Ajbl-Ajbesfelt, Ljubav i mržnja, Zavod za udžbenike, Beograd 2015).
Najgore je kada roditelji detetu šalju dvostruku, oprečnu poruku: Tako, recimo, kažu detetu sa osmehom i skrivenim zadovoljstvom: “Nemoj čiki da skidaš šešir jer može da se naljuti“. Dupla, dvosmislena poruka je i ako roditelj detetu kaže “Ne možeš više da se igraš. Odmah pokupi te igračke i stavi u orman. Hoćeš li?’‘ Najzad, dupla poruka je i ako se kratko nedvosmisleno kaže “Ne, ne smeš to“, ali se to kaže neodlučno ili sa vragolastim izrazom lica, kojim se dete zapravo čika da uradi to što mu se tobože brani. U tom slučaju, postoji nesklad, jere se jedna poruka (zabrana), šalje verbalno, a sasvim suprotna (prećutna dozvola) neverbalno, izrazom lica, intonacijom ili bojom glasa. Najzad, “ne” može da se kaže tako mlako, nesigurno, neodlučno, sa osećanjem krivice, da ga dete intuitivno razume kao “da”. Na primer: “Ne možeš sada da izađeš, jer je suviše kasno, mada znam da bi voleo i da tvoji drugovi idu, ali šta ja tu mogu, ljutiće se tata“, kaže majka sa osećanjem krivice, izvinjavajućim glasom. Najzad, bitno je da ono što zabranjujemo bude u skladu sa onim što mi sami činimo. Jer kad jedno pričamo, a drugo radimo, to je za dete isto tako dupla poruka, u kojoj je jača ona druga.
Zato, kada se detetu kaže ne, to mora biti jasno, odlučno i nedvosmisleno. Ovakvo odbijanje dečjih zahteva i želja mogu da učine samo oni roditelji koji su dovoljno zreli, razumni, snažnih uverenja i koji zaista vole svoju decu, jer roditeljska ljubav podrazumeva brigu, odgovornost, uvažavanje, nesebičnost i dobro poznavanje deteta. Da bi mogao da detetu kaže “ne” bez povređivanja roditelj mora da izgradi sa detetom bliski, prisan, lični odnos poverenja, poštovanja i ljubavi.
Dakle, upravo zato, zbog deteta i njegove dobrobiti neophodno je da roditelj nauči da zabrani, da ne dopusti ono što je štetno za dete. Tako, recimo, ako malo dete pokušava da roditelju lupa po tastaturi kompjutera ili da mu skine naočare, roditelj treba odlučnim i sigurnim glasom da mu jasno, bez uvijanja kaže: “ne, to ne može“, umesto da mu molećivim glasom daje složeno, uopšteno objašnjenje: “Molim te, nemoj to da radiš jer pošto si mali pa možeš nešto da mi pokvariš, a to nije za igranje, to je skupa stvar“. Kazati detetu, kada je to u njegovom interesu, nedvosmisleno ne, jasno, mirno, pošteno, ubeđeno, zapravo znači kazati da njegovom sazrevanju, ali i sebi, svojim najdubljim uverenjima i vrednostima. Ovo ne da bi bilo efikasno mora biti lično, iskreno, čvrsto, hrabro ali i “nežno“, obazrivo, odgovorno ne koje poštuje dete, koje ga ne ponižava i ne povređuje.
Izvor: trebjesanin.info
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.