Šta su šugice ne zna samo onaj koji nije imao detinjstvo, što izgleda da je sudbina koja se smeši sve većem broju dece u modernom svetu.
Piše: Jovana Papan, Politički nekorektan vodič za roditelje
Škole u Americi sve češće zabranjuju “šugice”. Šta su šugice ne zna samo onaj koji nije imao detinjstvo, što izgleda da je sudbina koja se smeši sve većem broju dece u modernom svetu.
Objašnjenje, ili izgovor za zabrane je – da se deca povređuju. Dobro, mislite se, šta je neko odrano koleno ili modrica tu i tamo? Mnogim roditeljima je i to povod za prijavu ili tužbu. Zabraniti je lakše.
Ako i dalje ne možete da se setite nekoga ko se povredio dok ste kao deca jurcali okolo pokušavajući jedne druge da “ošugate”, možda je to zato što su se deca nekada zaista ređe povređivala igrajući šugice, nego danas. Naime, za razliku od nas, današnjoj deci nedostaju neke osnovne veštine da bi se bezbedno igrala igara poput šugice, smatra pedijatrijski okupacioni terapeut Anđela Henskom.
“Ono što je nekada bila jednostavna i lepa igra postalo je noćna mora na igralištu. Deca udaraju jedna drugu velikom snagom, i ne znaju da procene šta je dodir primerenog intenziteta. Jurcajući velikom brzinom obaraju jedni druge na zemlju i povređuju se,” piše Anđela u svojoj knjizi “Bosi i stabilni: Kako slobodna igra na otvorenom stvara jaku, samopouzdanu i sposobnu decu”.
Igre poput šugica postoje čak i među životinjama i igrane su odvajkada. Kako smo odjednom postali nesposobni za njih? “Šugice se sve više zabranjuju, a da se ne shvata pravi razlog za povećanu agresivnost igre. Ono što leži iza te agresivnosti je to da deca više nemaju aktivnosti koje zahtevaju upotrebu snage. Na primer, kada deca satima kopaju po zemlji, dižu kamenje, rvu se, penju se na drveće i slično, njihovi zglobovi i mišići trpe pritisak i razvijaju fizički, proprioceptivni doživljaj sebe.”
Propriocepcija omogućava razvoj telesne šeme, svesti gde se koji deo tela nalazi u kom trenutku. Ako niste puno vremena proveli igrajući se fizički zahtevnih igara, niste razvili motornu kontrolu, teže uspevate da planirate svoje pokrete i izvodite ih sa tačnošću, pa umesto da samo dodirnete saigrača u šugicama, vi ga oborite na zemlju poput zahuktale lokomotive.
Generacije koje su provodile puno vremena napolju, u slobodnoj igri, vukući, gurajući, noseći stvari, viseći i penjući se, jačala su kosti i mišiće, kao i svest o svojoj snazi i načinu na koji se ona upotrebljava, objašnjava Henskom.
Problem je i što nije samo dovoljno da se deca igraju na ovaj način, potrebno je i da se puno igraju na ovaj način da bi se propriocepcija razvila. Henskom smatra da je neophodno najmanje tri sata slobodne igre dnevno. Ona tri sata koje deca danas , umesto toga, provode pomerajući palcem preko ekrana. “Ako su stalno na elektronskim uređajima pritiskajući dugmiće, ne dobijaju otpor koji je potreban za razvoj svesti o svom telu. Bez toga ne mogu da nauče koliko sile da upotrebe kada se igraju šugice, niti kako da pišu olovkom a da ne polome minu,” kaže Henskom.
Pa dobro, upisaću ih na sport, pomislićete. Ali čak i deca koja treniraju mogu imati nedovoljno razvijenu propriocepciju ako nemaju dovoljno slobodne igre na otvorenom. Na primer, mali fudbaleri baš i ne angažuju mnogo gornji deo tela.
Teško je u današnjim uslovima života obezbediti detetu uslove za dovoljno slobodne igre i aktivnosti koje zdrav razvoj zahteva. Niti su gradovi prilagođeni dečijoj igri, niti roditelji imaju dovoljno vremena, niti ima dovoljno dece koja nisu po ceo dan parkirana ispred ekrana, da bi vaše dete lako moglo da nađe društvo za igru.
Međutim, ako mislite da se problem može rešavati sa drugog kraja, tako što ćemo jednostavno zabraniti sve što ugrožava današnju decu zbog njihovih smanjenih sposobnosti, nećete na kraju imati bezbedniju decu. Istim principom, stići ćemo do toga da će za decu i obično hodanje postati suviše rizično. Ukinulo smo pentranje i skakanje, i dobili smo decu koja ne mogu da se igraju šugice. Šta ćemo dobiti kada ukinemo i šugice?
Za još tekstova autorke prijavi se za besplatan njuzleter na: https://jovanapapan.substack.com
Jovana Papan je psihodinamski kouč i kouč za roditelje. Autorka je knjige “Politika za decu: Sve što niste ni znali da želite da znate o roditeljstvu danas”. Autorka je instagram profila @jovanapapan.roditeljstvo
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.