“Ako čitanje jednom nestane i umesto njega budemo samo buljili u televizijske ekrane, ili budemo igrali video igrice, mi ćemo zapravo biti robovi, i ništa drugo. Činjenica da to nećemo znati neće naše živote učiniti ništa manje surovim.”
Strah od čitanja
Kriza čitanja kod dece jeste kriza uzora, smatra Slobodan Vladušić: “Mislim da je razlog jednostavan: mladi ne vide da njihovi roditelji čitaju, pa ne čitaju ni oni. Ako u porodici nije razvijen kult čitanja, a tu ne mislim da roditelji moraju da budu univerzitetski profesori, već je dovoljno da knjige koje kupe, ako ih kupe, stave na policu, a ne da ih bace iza ležaja ili u kantu za smeće. Dakle, da na taj način pokažu deci da knjige imaju neku vrednost, za razliku od dnevnih novina, pa sa samim tim čitanjem knjiga, možemo steći neko iskustvo, koje traje duže od znanje dnevnih novina. Međutim, mislim da smo, na žalost, došli u situaciju da ovde već možemo prepoznati tragove straha od čitanja: čitanje knjiga je postalo nešto neuobičajeno, preteće, opasno. Drugim rečima, čitanje kao aktivnost postaje nešto nepoznato.”
“Podatak da više od 60 procenata ukupne populacije u Srbiji ne čita ništa, pokazuje da je broj odraslih koji će ličnim primerom pripremiti decu da se kasnije sama služe knjigom prilično mali.”
Da je podsticaj roditelja ključan slaže se i Sanja Đurković : “U najranijem periodu, najvažniju ulogu trebalo bi da odigra lični primer roditelja, te ako ni otac ni majka nemaju naviku čitanja, nerealno je očekivati od deteta da mu knjiga bude prvi izbor u potrazi za zabavom.” Knjiga ipak ne treba da predstavlja “suparnika” drugim medijima, već u svemu treba pronaći pravu meru: “Ni TV ni internet nisu sami po sebi zlo i deci ih ne treba u potpunosti uskraćivati već ih naučiti da ih koriste na pravi način i u prave svrhe. Naša iskustva pokazuju da TV može da podstakne interesovanje za knjige određenih junaka koje su deca najpre upoznala na TV, npr. Nodi, Pepa prase i sl. Međutim, najčešća greška koju roditelji čine jeste prisiljavati dete na čitanje, i u tome i jeste najveća uloga roditelja: da pronađe pravi pristup i predstavlja sponu između deteta i knjige. Kada je postavljena takva osnova, onda učitelji, nastavnici i profesori jesu oni koji dalje treba da podstiču, neguju, razvijaju i produbljuju ljubav prema knjizi kako bi ta ljubav postala trajna i za čitav život.”
Od Harija Potera do Kama Sutre
Kada roditelji i nastavnici prebacuju deci što ne pokazuju entuzijazam za knjige koje su obeležile mladist ranijih generacija, često zaboravljaju da se menjaju vremena, način života, interesovanja. Novo vreme donosi nove teme, nove junake, novi senzibilitet. Nekada su junaci dečje književnosti bili Tvenov Tom Sojer, Hajdi, Vinetu.. Teško je zamisliti moderne ”digitalne” klince kako se poistovećuju sa njima. Da li su Karl Maj i Sjenkevič suviše daleki i nerazumljivi savremenim generacijama ili samo, za razliku od Tolkina, nisu još dočekali da se njihova dela ekranizuju kao spektakli?
“Romantične stvari i vestern su definitivno manje popularni nego ranije, a Karl Maj i Sjenkevič su potpuno nepoznati današnjoj deci“ objašnjava Sanja Đurković. „Maj je uz to i politički nekorektan kao i čitav žanr vesterna: danas je skoro nezamislivo videti u parku decu kako se igraju kauboja i indijanaca, pri čemu su indijanci negativci (kao što su ranije uvek bili). Postoji i manje interesovanje za istorijske junake i za tu vrstu tzv. klasične fantastike (Žil Vern i ostali autori nekadašnje poznate biblioteke Plava ptica). Fantastika jeste i dalje u vrhu, ali je razlika u tome što sada dominiraju razni likovi iz sveta (crne) magije koji ranije nisu bili toliko zastupljeni. U pitanju su razni čarobnjaci, vile i vilenjaci, anđeli pa čak i vampiri za one malo starije koji nisu sami po sebi uvek negativno predstavljeni. Sa druge strane, za mlađe je generacije prisutan pozitivan trend: posle raznih digimona, pokemona i ostalih robota-čudovišta, sve se više vraćaju topliji i jednostavni likovi kao što su Pepa prase, Štrumpfovi, Nodi i njegovi drugari… i knjige u kojima je akcenat na prijateljstvu, porodičnoj ljubavi, slozi, razumevanju, učenju kroz igru, a takođe je prisutan i pozitivan trend promovisanja rada kroz junake kao što su majstor Bob, vatrogasac Sima i drugi.“ objašnjava Sanja Đurković.
“Oni niti mogu da čitaju ono što su čitali njihovi roditelji, ili deke i bake, niti je tako nešto više moguće. Svaka generacija ima svoje kultne knjige. One su neophodne upravo zato da bi se razbio strah od čitanja.”
Ovo pokazuju i ankete sprovedene među učenicima škola u Srbiji. Na pitanje koja dela rado čitaju, učenici uglavnom navode Harija Potera, Petog leptira, Gospodara prstenova, Da vinčijev kod i slične naslove iz domena fantastike, mitova i mistike. Romantizovana borba između dobra i sila mraka definitivno je zaposlea maštu današnje dece čitalaca. S druge strane, između brojnih navedenih naslova, što pokazuje da mnoga deca ipak poseduju bogato čitalačko iskustvo, iskrsavaju i mnogi od onih koji se obično svrstavaju u laku literaturu. Ljubići Danijele Stil, erotske ispovesti Anabele Basalo, dnevnici “Kupoholičarke”, pa čak i “Kama Sutru za ljubavnike 21. veka”. Da li treba da nas zabrinjava kada deca čitaju i “bezvrednu” i “šund” literaturu i kako ih navesti da se zainteresuju za klasike koje su voleli njihovi roditelji?
“Neki čitaoci nikada neće otići dalje od političkih trilera. Ali to i nije problem: oni su i tako deo književne populacije, što je bolje nego da vrisnu od straha kada vide da neko nosi sa sobom knjigu.”
“Mislim da nije problem šta čitaju mladi” kaže Slobodan Vladušić. “Oni niti mogu da čitaju ono što su čitali njihovi roditelji, ili deke i bake, niti je tako nešto više moguće. Svaka generacija ima svoje kultne knjige. One su, međutim, neophodne upravo zato da bi se razbio strah od čitanja. Tek kasnije, čitalac se susreće sa vrhunskim delima svetske i nacionalne književnosti, odnosno sa klasicima. I tek tada, u zavisnosti od vlastitih sposobnosti ili interesovanja, nešto od toga će postati ili neće postati deo njegove ličnosti. Neki čitaoci nikada neće otići dalje od političkih trilera. Ali to i nije problem: oni su i tako deo književne populacije, što je bolje nego da vrisnu od straha kada vide da neko nosi sa sobom knjigu.”
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KNJIGE
Tihana Lipovec Fraculj: Asertivnost je veština koja je korisna i deci i odraslima
Asertivnost je pojam koji potiče od engleske reči assertive, što znači uporan, samouveren, samosvestan. O tome kako se razvija i zašto je važan za život pričali smo sa autorkom knjige...
Kako uraditi domaći zadatak bez bitke u kući
Učitelj je rekao da je mom osmogodišnjem sinu za domaći dovoljno pola sata dnevno, ali je njemu redovno bio potreban jedan sat, pa i više od toga. Kukao je, žalio...
Knjiga „Kad stvari poljude“ u najužem izboru za Nagradu „Dušan Radović“
Zbirka pesama Dragane Mladenović Kad stvari poljude, u izdanju Kreativnog centra, našla se u najužem izboru za Nagradu Dušan Radović za 2023. godinu. Nagradu dodeljuje Biblioteka grada Beograda, a žiri,...
GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA – knjiga o hrabroj keruši Gabi, izdavačke kuće Pčelica
Nakon ovog romana snimljen je i dokumentarni film sa svedočenjima autora, ali i učesnika događaja opisanih u knjizi GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA. Autor Goran Marković otkrio nam je detalje o...
Slažem se da deca neće čitati knjige ako roditelj ne čita, pogotovu mala deca sklona imitiranju neće iamti tu sliku u glavi. A još kad dođu u školski sitem gde se to ne ceni…maloj deci, pred polazak u školu je moguće uliti ljubav prema čitanju, svaki dan čitati što više, nije važno koliko knjiga, listajte makar i gledajte slike iz enciklopedija za decu, deca su prirodno znatiželjna i zavoleće knjigu, i želeće da čitaju sami što pre!
Iskreno, meni je zanimljivo kada citam. Zadrzi me cak i do ponoci. 10 knjiga sam procitao za 2 mjeseca, a 5. sam razred. Smo kada se uzivite, vidjecete kako je interesantno. Jednog dana sam procitao cak 90 stranica.