Znate li šta vam rade deca?

Ljubavna ispovest dvanaestogodišnje devojčice na jutjubu već nekoliko dana drma čitav region.

Piše: Bojana Selaković

Lavina komentara na portalima i društvenim mrežama može se grupisati na one koji predstavljaju praktičnu demonstraciju internet nasilja, i druge koji analiziraju porodični pedigre devojčice uz neizbezne konstatacije kako se autorima (i ako imaju i ako nemaju decu) tako nešto nikad ne bi moglo desiti. Kao i u mnogim drugim slučajevima, i ovde vidimo da su ljudi našeg podneblja skloniji eksternim evaluacijama u odnosu na introspekciju, a osudama i etiketriranju u odnosu na empatiju i podršku.

- Advertisement -

Sve oko te priče ostavlja jako gorak ukus. Od suštinskog nerazumevanja vremena u kome današnja deca odrastaju, njihovih potreba na ovom stepenu digitalnog razvoja sveta, uslova u kojima roditelji vrše svoju roditeljsku ulogu pa do kapaciteta publike za konzumiranje i analizu internet sadržaja.

Kao mama desetogošnjaka i četvorogodišnjakinje, u prilici sam da skoro na svakodnevnom nivou preispitujem sve gore pomenuto. Spadam u grupu roditelja koja smatra da snosi isključivu odgovornost za sve aspekte dečijeg ponašanja, kao i ono u šta će ta deca odrasti jednog dana, koliko god to bilo izazovno. U tom smislu, zajedno sa decom i ja rastem i menjam se, ispitujem, analiziram, učim iz grešaka, prihvatam sugestije. I čini mi se da tek kada neko postane roditelj, zapravo najbolje može da pokaže u praksi veštine otvorenog uma i potrebu za stalnim učenjem.

Baveći se godinama unazad različitim temama povezanim sa roditeljstvom u Srbiji, shvatila sam koliko su brojni problemi koji razaraju društvo zapravo posledica pristupa koji porodicu i dalje smatra privatnom sferom, da ne kažem svetom kravom. Roditeljske veštine koje u praksi pokazujemo, koliko god mi to odbijali, u najvećem procentu baziraju se na modelima kojima smo bili izloženi. Ko prepozna njihove slabosti na vreme, reaguje, menja se, prihvata da postoje i druge vrste ponašanja, jednako efikasne. Na žalost, često sam imala priliku da razgovaram sa roditeljima koji su mi se po raznim osnovama obraćali za pomoć, kada situacija izmakne kontroli, a koji su na mogućnost bilo koje promene sopstvenih stavova i ponašanja reagovali sa: bolje mi oko iskopaj, nego što me diraš u moje roditeljske kompetencije. U takvim okolnostima urade ono što su radili njihovi roditelji. Ponekad su to restrikcije i zabrane, ponekad fizičko kažnjavanje dece, ponekad zabijanje glave u pesak uz neizbežno prebacivanje odgovornosti na drugog roditelja, školu, medije, loše društvo itd.

U kontekstu ove generacije dece, ono gde ne možemo uopšte primenjivati ponašanja naših roditelja, odnosi se na digitalno okruženje u koje deca ulaze, takoreći u pelenama. Na to nas niko nije pripremao, jer toj eri svedočimo sada, u ovom momentu. Svojevrsni zamorčići smo i mi i naša deca. Zato je potrebno razvijati nove veštine kako bismo ostali u koraku sa tom i takvom decom. Koliko god su se roditelji pre 30-40 godina zgražavali nad pojavom diskoteka i ostajanjem dece do ponoći van kuće, toliko bi većini sadašnjih roditelja te brige daleko lakše pale ako ne bi morali da razmišljaju o količini vremena koje deca provedu uz razne vrste ekrana.

Da je lako, nije, ali nekako mislim da svaka generacija roditelja ima svoje muke, a da su nama prosto dopale ovakve. Kako ćemo se sa njima nositi, samo je na nama. Ono što sigurno ne vrši posao jeste potpuno ignorisanje digitalnog doba koje živimo zajedno sa našom decom. Koliko god se upirali protiv toga, deca će naći način da zadovolje svoje digitalne potrebe. Ja ipak mislim da je bolje da to rade uz nas, jer će biti pravilno usmerena, edukovana o svim potencijalnim rizicima takvog okruženja. Kao što su naši roditelji satima i danima govorili o ponašanju sa neznacima na ulici, mi na taj način moramo pristupiti ovom novom okruženju naše dece.

Znam veoma dobro da je taj dodatni napor jako teško uložiti, ne uvek zbog nedostatka volje, već vremena – u uslovima u kojima se rade po 2-3 posla da bi se preživelo, u slučajevima jednoroditeljskih porodica isl. Upravo to ne daje zapravo nikome, pa neka je i sam roditelj, da na osuđujući način komentariše druge. Moja lista sa ponašanjima koja će biti sankcionisana kada jednog dana dobijem decu, pretrpela je značajne revizije kada su deca zaista i došla. Ali znam da sam svoju roditeljsku ulogu prihvatila kao vrlo dinamičnu kategoriju. Jer kao što su deca samo jednom deca, tako smo i mi samo jednom roditelji. Nema tu mnogo vremena za popravne ispite, ako se konstatno ne preispituješ i ne menjaš. Baš zato što znam koliko je to teško, nikad neću prihvatiti etiketiranje drugih roditelja, već ću pomoći. Informacijama, prenosom iskustva, razgovorom, samo slušanjem. Nekad i to bude dovoljno. Zato, pre nego što opletete po drugim roditeljima, prvo proverite šta radi vaše dete. A ako to radite, iako nemate svoju decu, možda se setite ovih redova kada oni budu dvanaestogodišnjaci.

- Advertisement -

Izvor: Danas

spot_img

Najnovije

Uskršnja potraga za jajima – zabava za celu porodicu

Uskrs može biti više od običaja – može biti prava porodična avantura, gde svi učestvuju, smeju se i stvaraju nezaboravne uspomene.

Neizbrisivi mirisi detinjstva – iza kojih se skriva radost prisutnosti

Neke mirisne note ostaju trajno u našem sećanju i, nenadano ili s namerom, mogu nas vratiti u proživljene i dragocene trenutke.

Farbanje jaja u crnom vinu – elegantno, posebno i efektno

Ako tražite način da ove godine ofarbate jaja na potpuno jedinstven način - ovo je verovatno najlakši način za to

Kako izbeleti jaja – uskršnji saveti

Pogledajte kako da od običnih jaja napravite bela koja su savršena za bojenje i ukrašavanje za Uskrs.

Neuropsiholog Alan Šor: Dečacima potrebno više nežnosti i saosećanja nego devojčicama

Veruje se da sinove treba manje maziti i od njih očekivati da budu jaki

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img