Postoje roditelji koji veoma teško podnose kada odrasli potomci postavljaju preveliku distancu, kada se veoma retko javljaju ili kada potpuno prekidaju kontakt, ne shvatajući razloge koji stoje iza takvih odluka
Ako odnos roditelja i njihovog deteta stavimo u vremensku dimenziju, jasno je da se ovaj odnos menja tokom vremena. Kako se dete menja, kako odrasta ili prolazi različite faze svog odraslog života, tako bi trebalo da se menja i roditeljski pristup. Jasno je da se ne može na isti način pristupati predškolskom, školskom, fakultetskom i odraslom detetu koje se takođe menja. Idealno je da u svim ovim fazama postoji obostrano razumevanje kao i snažna emocionalna veza rođačke ljubavi, koja se širi i na unuke koji takođe odrastaju i menjaju se.
Izraz „odraslo dete” je oksimoron, to jest označava nešto nespojivo. Dete je osoba koja je u poziciji zavisnosti od svojih roditelja, jer nije još spremna za samostalni život. Prihvaćeno je da je dete osoba do svoje 18 godine. Kada nečije dete odraste, kada postane samostalno i prihvati odgovornost za sopstveni život, tada više nije dete, nego je nečiji odrasli sin ili odrasla kćerka.
Opasnost prevelike ljubavi
Nekada dolazi do toga da, bilo voljom roditelja, bilo voljom odraslog deteta, prestaje svaki kontakt između roditelja i deteta. Poznato je da se neki roditelji odriču svog odraslog deteta kada ocene da ih je potpuno razočaralo i osramotilo. Većina roditelja se ne odriče svog deteta bez obzira na to šta ono uradilo i kojim načinom života živi. Nekada ni oni roditelji koji trpe značajno fizičko i psihičko nasilje od svog potomka ne pomišljaju da ga se odreknu.
S druge strane, postoje i ona odrasla deca koja prekidaju svaki kontakt sa svojim roditeljima. Iako ovo nije česta pojava, postoje brojni razlozi za nju: neki se stide svojih roditelja; neki smatraju, opravdano ili neopravdano, da su u detinjstvu bile žrtve maltretiranja od strane svojih roditelja; neki ne vide drugi način da ostanu samostalni i da se oslobode roditeljske kontrole, itd.
Roditelji koji vole svoje odraslo dete veoma teško podnose kada ono postavlja preveliku distancu, kada se veoma retko javlja ili kada potpuno prekida kontakt. Roditeljsku bol pojačava nerazumevanje razloga koji stoje iza odluke odraslog deteta.
Jedna kategorija ovih roditelja su „roditelji koji previše vole”, kojima je njihovo odraslo dete smisao života i koji svoju ljubav pokazuju prevelikom brigom. Upravo ovo ponašanje koje roditelj vidi kao veliku ljubav, odrasli sin ili kćerka sasvim drukčije doživljava. Za mamu koja pet puta dnevno zove svoju tridesetogodišnju kćerku je to „velika ljubav”, ali za kćerku je to velika gnjavaža i doživljaj da mama pokušava potpuno da joj kontroliše život. Kćerka protestuje i pokušava da uspostavi drukčiji tip odnosa sa svojom majkom, ali mama to ne prihvata i nastavlja po svome. Kulminacija ovog konflikta je kada kćerka shvati da se mama neće promeniti i da joj je jedino rešenje da ostane svoja i da sačuva integritet svoje ličnosti da prekine kontakt s mamom.
Ma koliko ovakav potez kćerke bio nužan ili opravdan, emotivna cena koju plaćaju obe strane uvek je velika. Na taj način „prevelika ljubav” postaje glavni razlog za prekid odnosa i obostranu patnju. Dobar roditelj shvata da samostalno dete treba da ide svojim životnim putem, da donosi svoje odluke, jer je ono odgovorno za svoj život i ono će živeti s posledicama svojih odluka. Nekada ovaj prekid odnosa bude „lekcija” roditelju koji nauči da mora da promeni svoj pristup, tako da umesto večitog prevaspitača i kontrolora prihvata da je njegovo dete odraslo, prihvata da ono mora da se emotivno udalji od roditelja i da uspostavi druge, čvršće emotivne veze sa svojim partnerom, svojom decom. Često se događa da se posle nekoliko godina „pauze” odnos odraslog deteta i roditelja ponovo uspostavlja i nastavlja na novim temeljima.
Sindrom otuđivanja
Posebna priča su oni roditelji koji su nakon razvoda emotivno izgubili dete samo zato što je druga strana, bivši supružnik i njegova šira porodica „trovali” odnos deteta i roditelja. Ovakvo ponašanje se stručno naziva „sindrom otuđivanja”, to jest alijenacije, i nije slučajno što je zakonom zabranjeno. Nije slučajno što u nekim zemljama, kada se ustanovi da jedan roditelj otuđuje dete od drugog, da sabotira ili sprečava viđanje deteta i drugog roditelja, starateljstvo se automatski oduzima prvom i dodeljuje drugom roditelju.
Ponovni put do odnosa s detetom koje je prekinulo odnos počinje preispitivanjem svoje roditeljske uloge.
Izvor: Politika
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.