Njihove reakcije i način razmišljanja u nekim od ovih procedura su stvarno neodoljive!
Ko sam ja?
Videli smo kako opažanje drugih može da utiče na dete, a da li znate kada i na koji način dete počinje da opaža samo sebe? Svest o sebi je proces usmeravanja pažnje na sebe. On podrazumeva čin razmišljanja o samome sebi i odnosi se na unutrašnji osećaj o tome ko smo. Sastoji se iz dva dela: samospoznaje i selfa. Samospoznaja se javlja oko druge godine, a self se razvija oko 18 meseci – skoro sva deca imaju razvijenu svest o sebi do 2 godine.
Eksperimentalna procedura koja je dovela do ovih zaključaka se naziva Crvenim testom (Rouge test, Gallup, Anderson, & Shillito, 2002), a prvenstveno je razvijena za proveru toga da li životinje mogu da priznaju same sebe u ogledalu. Danas se koristi i kao test samospoznaje koji za cilj ima identifikaciju sposobnosti deteta da prepozna svoj odraz u ogledalu. Koristeći karmin, detetu se na čelo nacrta crvena tačka. Dete se zatim postavlja pred ogledalo i prate se njihove reakcije: u zavisnosti od toga na kom je stadijumu razvoja, dete će reagovati drugačije. Neka deca će primetiti crvenu tačkicu i pokušati da je obrišu sa svog čela, a neka još uvek ne povezuju da su u ogledalu u stvari oni, pa mogu pokušati potražiti osobu koju vide iza ogledala ili je dotaknuti kroz ogledalo.
Nije svejedno kakvim lutkama se vaša deca igraju!
U detinjstvu se velikim delom pri opažanju i tumačenju sveta koristi kategorizacija. Deca prvo dele ljude po kategorijama pa tako razlikuju članove porodice i strance, dečake i devojčice, odrasle i decu… vremenom se na tu kategorizaciju dodaje vrednovanje: deca uče koje su karakteristike njima poznatih kategorija i na osnovu toga ih vrednuju kao pozitivne ili negativne.
Test sa lutkama je eksperimentalna procedura dizajnirana da bi se ispitao nivo marginalizacije izazvan predrasudama, diskriminacijom i rasnom segregacijom afro-američke dece u SAD. Deci se postavlja niz pitanja u vezi dve lutke, jedne crne i jedne bele. Kada je ovaj eksperiment prvi put sproveden (Clark & Clark, 1996), malo je reći da su rezultati bili poražavajući: većina crne dece je pozitivnije vrednovala belu lutku i zaključeno je da to u velikoj meri utiče na njihov self-koncept.
Međutim, novija istraživanja (npr. Byrd et al, 2017) pokazuju da postoji promena u preferencijama dece… Znači, promena je moguća, i svi možemo doprineti tome da ni jedan lični atribut ne bude razlog negativne self-evaluacije nijedne osobe, posebno ne tako malog deteta.
Malo je potrebno da bi smo nekoga smatrali različitim…
Socijalni identitet podrazumeva osećaj osobe o tome ko je, izveden iz njene grupne pripadnosti i povezan sa samopoštovanjem (Hewstone, Stroebe & Jonas, 2003). Čovek svoj socijalni identitet gradi na osnovu pripadnosti različitim grupama (pol, nacionalnost, klasa, profesija, i slično) i on upravlja njegovim socijalnim interakcijama.
Jedan od najpoznatijih eksperimenata koji ukazuje na efekte podele u grupe na ljudsko ponašanje je izveo Šerif (Harvey, & Sherif, 1961) u u Robers Kejv parku sa dečacima od 11 i 12 godina. Dečaci su bili podeljeni u grupe i u prvoj nedelju studije, nisu znali da su u kampu dve grupe. Nakon što su razvili grupnu pripadnost, dve grupe su suočene u takmičenju, gde se odmah pokazalo verbalno nasilje prema suprotnoj grupi, iako se dečaci nisu poznavali i nisu znali ništa jedni o drugima. Izvor toga nasilja je bila samo pripadnost drugoj grupi. Grupe su nastavljale sa sukobima iako nisu bile postavljenje u takmičarsku situaciju (za vreme ručka, slobodnog vremena, pauzi), sve dok im nije bio zadat zadatak koji je zahtevao saradnju obe grupe da bi mogao da se reši. Ovime je pokazano da sukobi mogu da se reše postavljanjem višeg cilja koji zahteva saradnju dve suprotstavljene grupe.
A šta i ako neko jeste različit?
Razmere diskriminacije su raznolike. Diskriminativnim se mogu smatrati neka ponašanja koje možda ni ne primećujemo (na primer, čvršće hvatanje tašne u prolazu pored osobe druge rase), a kroz istoriju smo mogli da vidimo razne primere diskriminacije u direktnim, agresivnim i masovnim formama.
Ljudi koji nisu diskriminisani ne mogu da shvate posledice diskriminacije i to da često nesvesno vrše diskriminaciju. Džej Eliot je bila učiteljica koja je osmislila proceduru u kojoj je svojim učenicima htela da pomogne da shvate efekte rasizma. Podelila je razredu dve grupe, na učenike sa svetlim i tamnim očima. Nakon toga je odredila da su učenici sa svetlim očima superiorniji od onih sa tamnim i načine na koji učenici treba da se ponašaju jedni prema drugima. Ubrzo su se pokazali rezultati takve podele: oni sa svetlim očima su bili uspešniji, ali su i ispoljavali agresivnost prema tamnookim vršnjacima. Sledećeg dana je Džejn zamenila uloge, pa su sada deca sa tamnim očima bila superiorna, što je dovelo do toga da deca uvide da ljude ne treba procenjivati na osnovu njihovih fizičkih atributa i stavljati ih u nepovoljan položaj na osnovu toga (Bloom, 2005).
Za strpljenje se treba strpiti…
U poslednje vreme se na internetu može videti gomila snimaka u kojima roditelji deci nude slatkiše i govore im da ih ne diraju dok se ne vrate jer idu nešto da obave, a zatim snimaju njihove reakcije. Da li znate šta ovaj test zaista ispituje? Istraživači (Mischel, 2014) su ovu proceduru zamislili malo drugačije nego što se ona sprovodi na internetu: deci se daje jedan kolačič (maršmelov), a istraživači im kažu da će, ukoliko ga ne budu dirali, dobiti još jedan kada se istraživač vrati jer mora da ode po nešto u drugu prostoriju. Nakon što istraživač izađe, prati se ponašanje deteta dok čeka da se on vrati.
Mlađoj deci je teže da odlože zadovoljstvo dok starija mogu uspešno da se strpe i sačekaju da bi dobili drugi kolačić. Kroz praćenje dece koja su uspela da se odlože zadovoljstvo pokazalo se da su ta deca kasnije u životu uspešnija, ali je taj rezultat nedavno doveden u pitanje. Iako se debatuje da li rezultati ovog istraživanja mogu da se opovrgnu, ono će sigurno ostati zapamćeno kao jedno od istraživanja sa najzanimljivijim reakcijama ispitanika.
Izvor: Psihoverzum
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.