Naš grad ima mali zavičajni muzej u kom se može kupiti mapa blaga sa istorijskim lokalitetima. Kada je pređete, zaradite vezeni amblem. Moja deca su kupila mapu i obišla grad u potrazi za tragovima, usput učeći istoriju našeg grada. Da su sedeli u kući u dnevnoj sobi igrajući igrice po ceo dan, ne bi naučili ništa o indijanskom plemenu koje je tu živelo, prvim naseljima i razvoju lokalne poljoprivrede.
Dozvoljavam im da sami sebi prave obroke
Kad moja deca ogladne, uđu u kuhinju u sami naprave užinu. Umeju da skuvaju jaja, makarone sa sirom i mnogo drugih jela. Kada radim, prostirem veš ili nešto treće, dovoljno su odgovorni da se nahrane sami. A to se i isplatilo, budući da moj devetnaestogodišnjak sada ide u kulinarsku školu i pravi razne đakonije za porodicu.
U svemu što radimo postoji rizik, bez obzira koliko se neki ljudi trudili da ga eliminišu. Zašto učimo decu da hodaju, kad znamo da će padati, odrati kolena ili udariti glavu dok to pokušavaju? Zato što je učenje hodanja vredno rizika. Zašto puštam svoju decu da slobodno tumaraju okolo i igraju se napolju bez nadzora? Zbog toga što je taj rizik neophodan da bi stekla veštine donošenja odluka, nezavisnost, da bi bila zdrava, srećna i ponosna na svoje sposobnosti.
Iskreno, danas je u ovoj zemlji najveći “rizik” prilikom puštanja dece da se igraju sama – da će neka dosadna osoba odlučiti da ona (i vlast) bolje znaju kako treba podizati vašu decu nego vi. Ipak, učiti da se snalaziš u svetu bez straha od svakog izazova nema cenu, i vredno je malog rizika koji nosi.
Daun Mihen je majka šestoro dece uzrasta od 6 do 17 godina, autorka knjiga „Zato što sam tako rekla“ i „Izgubićete dobijene kilograme i druge laži u vezi sa trudnoćom i porođajem“.
Izvor: Babble
Kad čitam ovakve tekstove, sve više se pitam zašto smo mi,sadašnji roditelji i nekadašnja slobodna i nenadzirana deca toliko nesigurni i puni straha za svoju decu ? Zašto imamo potrebu da ih toliko zaštićujemo, a odrastali smo u mnogo drugačijim uslovima ? Volela bih neki psiholog ako bi mogao da objasni.
Zato sto taman kada se opustim kao roditelj i pomislim kako je super sto, kada smo deca i ja u parku,pustam svoju petogodisnjakinju da jurca okolo sa drugarima i resava i gradi socijalne vestine na drugom kraju parka bez da joj visim nad glavom, kada pocnem da je puštam na zimovanju samu ispred hotela da se sa drugom decom igra u snegu, kada je pustim do prodavnice koja je na 20 metara od nase kuce da kupi cokoladicu ili je ostavim samu u igraonici na rodjendanu, stigne vest o nekom psihopati koji sa rodjendana odvodi trogodisnje dete i siluje je i ubije poput same Satane, a dete ga znalo, prvi komsija. Nisam paranoicna majka, i sama sam rasla bas kako je opisano u tekstu ali ne znam da li je u vreme mog detinjstva bilo manje psihopata koji slobodno setaju. I onda kada nas podstanar koji zivi u drugoj kuci u nasem dvoristu da mojoj cerkici cokoladicu, onako, zato sto je dete, ja pretrnem. A covek je ovako ok, ima i sam cerku od 11 godina koja dolazi cesto kod njega, sve je normalno. U „tim“ situacijama je sve normalno a onda se ispostavi suprotno, pa covek ne zna sta da misli. Sve sto mogu da uradim je da je ucim i da pricam sa njom i da je sve vise osvescujem i naucim da se stiti.Ne mogu je staviti pod stakleno zvono. I da se molim Bogorodici da je cuva. Da cuva svu decu.