Piše: Zoran Milivojević
Porodica je ono mesto gde kao deca učimo osnovne stvari o međuljudskim odnosima. Posmatrajući i doživljavajući odnos naših roditelja, bake i deke, i drugih nama važnih parova, upijamo osnovna znanja o tome kakve su žene, kakvi su muškarci i kakav je njihov međusobni odnos. Ovi sadržaji koje smo upili onda dok još ne poznajemo svet, dok nemamo dovoljno informacija, a ni sposobnosti da ih dobro razumemo, bitno utiču na naše kasnije ljubavne veze i odnose sa suprotnim polom.
Ako su odnosi dobri, ovaj psihološki mehanizam je koristan. U tradicionalnim društvima vidimo kako je starija generacija uzor mlađoj, a ova još mlađoj.
Kada malo odrastemo, kada o odnosu mame i tate imamo svoje mišljenje, sud i emociju, zaboravljamo da to nije samo spoljašnji odnos dvoje ljudi, već da taj odnos odavno nosimo u sebi.
Tipična greška koju deca čine zbog svoje spoznajne nerazvijenosti jeste da ono što vide kod kuće smatraju jedino mogućim. „Svi muškarci su kao moj tata” ili „Sve žene su kao moja mama” –stav je koji isključuje izbor. Ne proveravajući svoj dečji zaključak, odrasla osoba ponavlja odnos svojih roditelja sa izabranim partnerom jer „Život je takav”. Ako joj je to veoma odbojno, jer, na primer, ne želi da bude žrtva takve „realnosti”, jedino što može jeste da izbegava partnerske odnose i brak. Kako taj izbor zahteva neka druga odricanja, ona postaje žrtva na drugi način.