Ova rečenica kao da je postala univerzalni način odbrane u bilo kojoj situaciji kad je reč o zdravstvenom, školskom, partijskom, poslovnom ili ikojem sistemu. Dolaze mi zabrinuti roditelji sa pitanjem “Šta nije u redu sa mojim detetom?” Provedem neko vreme sa tim detetom, odradimo šta treba za školu i svaki put dođem do zaključka da je sa detetom sve u redu, samo je trebalo malo strpljenja.
Tužno mi dođe kad pogledam koliko su deca od 8, 9 godina već isfrustrirana, koliko ne veruju u neku budućnost niti u svoje potencijale. Postali su robovi vremena i obaveza, a nisu ni prošla svoje vreme igre i istraživanja sveta. A, za to nije kriv nikakav sistem, sistem smo mi napravili da bude takav kakav jeste. Mi, odrasli, smo im objasnili – za njihovo dobro – da MORAJU na određen, jelte naš, način da uče, da poštuju obaveze, da ozbiljno shvate život i šta ih čeka, da se autoriteti, kakvi god da su, moraju poštovati i ne dovoditi u pitanje. Nesvesno bacamo u okove svoje male potencijale i od njih pravimo robote i kad bude došlo vreme kad će se ostvariti Orvelova 1984ka, ko će nam biti kriv? Pa sistem, naravno.
Detetov najveći autoritet do neke 9. godine čini baš Roditelj, a ne sistem. Uloga roditelja jeste jako teška i zahtevna, s druge strane živimo u jednom užurbanom svetu punom mogućnosti i roditelji su mahom prepadnuti od pomisli na budućnost. Normalno je da za svoju decu želimo najbolje, želimo da budu sigurna i da imaju dovoljno kompetencije da uspeju u bilo kom aspektu svog života. Međutim, želeći im silno da nemaju probleme s kojima smo mi morali da se suočavamo, počeli smo da se gubimo u vremenu koje nudi toliko različitih opcija. Uzmimo sve – neće da se baci.