Ljubinka Boba Nedić: Kada država tetoši siledžije

Tvrdim da današnji obrazovni sistem svojim zakonima ohrabruje maloletničku delinkvenciju. Da ilustrujem onima koji ne znaju po kakvim pravilima danas rade srpske škole:

PO PRVI PUT U NOVIJOJ ISTORIJI SRBIJE:

Učenik je iz opklade ošamario profesorku, istog dana se ispisao iz te škole, pa je brzo primljen u novu školu.

- Advertisement -

Deca od 12 godina zapalila su dva beskućnika. Jedan nije preživeo.

Nedavno smo gledali snimak devojčice iz Šapca u kome objašnjava šta bi sve uradila nekoj drugarici.

Izbodenima i pretučenima po školskim dvorištima više se i ne zna broj.

Čujem da se i u vrtiću dogovaraju da nekoga izmlate danas.

Sećate se prebijanja Raše Popova?

S druge strane, moje kolege ostaju bez licence za rad u veoma sumnjivim i do kraja nerazjašnjenim okolnostima, čistom bahatošću direktora, a pre završenih sudskih procesa.

- Advertisement -

Ništa lakše nego ostaviti čoveka bez posla.

Ništa lakše nego imati razumevanja za nasilničko ponašanje dece.

ČEMU LI SE NADAMO?

Rekla bih da u ovom trenutku država plaća danak za liberalne zakone koje je prethodnih godina tako olako uvodila. Oduzela je roditeljima pravo da vaspitavaju decu, oduzela je nastavnicima pravo da vaspitavaju đake. Sva prava su se preko noći preselila na stranu dece, uporedo sa minimiziranjem obaveza.

Sada se pitam kakav još novinski naslov čekamo da bi ova država uopšte uvidela da imamo ogroman problem, a onda počela i da ga rešava. Šta više čekamo?

Dokle će nam društvo uređivati nevladine organizacije sa budžetima o kojima obrazovanje može samo da sanja? Hoćemo li već jednom da uzmemo stvari u svoje ruke, definišemo kakvo društvo želimo, kakvu budućnost svojoj deci hoćemo da izgradimo? Kada ćemo da okupimo umne ljude koje će finansirati Srbija a ne strane vlade, pa da njima poverimo taj ozbiljan zadatak da postave zakone koji su u našem interesu, umesto u ko zna čijem?

- Advertisement -

Od 2001. godine sve segmente reforme obrazovanja finansiraju stranci.

Sve što je novo uvedeno, uvedeno je njihovim parama, po njihovoj želji.

Da li je moguće da je nama važnije da stranim fabrikantima dajemo desetine hiljada evra po radnom mestu, nego da svojim parama reformišemo obrazovanje? Izgleda da nije problem u novcu, već u njegovoj raspodeli.

PO KAKVIM PRAVILIMA RADE NASTAVNICI?

Da ilustrujem onima koji ne znaju po kakvim pravilima danas rade srpske škole:

Ako se utvrdi da učenik verbalno i fizički zlostavlja vršnjake i iznuđuje novac od njih, da li znate šta sledi? Momentalno biva isključen iz škole? Roditelji mu se pozivaju na odgovornost?

Naravno da ne. To je za normalne države.

Kod nas se pokreće disciplinski postupak.

Sazivaju se timovi, komisije, pojačava nadzor, razgovara s roditeljima i vodi trista zapisnika jer je najvažnije da se ispoštuje procedura. Procedura traje mesecima. Ko će biti kriv ako neko dete nastrada od mladog nasilnika tokom tih meseci? Škola, naravno.

spot_img

Najnovije

Na današnji dan je rođen Nikola Tesla, čovek koji je osvetlio svet

Poznato je da je Nikola Tesla imao mnoge neobične i nesvakidašnje navike, ali se veruje da je većinu njih praktikovao kako bi mu mozak bolje radio.

Na bake oduvek miriše detinjstvo. One su majstorice koje čistom emocijom boje dane, a kasnije sećanja i ušuškavaju ih toplinom svog zagrljaja.

Najukusnija jela, najlepši raspusti, savladana životna lekcija, savet zlata vredan – sve to nosi bakin pečat. Piše Marija Bulajić Škuletić

Šta razmak između članova porodice na dečjem crtežu može da nam kaže?

Dečji crteži nisu presuda o porodici, već odraz jednog trenutka, jedne emocije ili jednog doživljaja. Kada ih posmatramo sa radoznalošću, bez osuđivanja i brzih zaključaka, oni mogu postati dragocen način da bolje razumemo svoje dete.

Trener nije tu da stvori šampiona. Tu je da pomogne detetu da postane čovek.

Kada se govori o dečijem sportu, najčešće se priča o rezultatima, medaljama, pobedama i talentu. Međutim, suština sporta u dečijem uzrastu nalazi se na drugom mestu. Piše: Filip Gacić

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Pratite nas

KOMENTARI

1 Komentar

  1. Sta reci za ovakav tekst,nego naklon do poda.Deca nam sve vise idu stranputicama,doslo rdjavo doba.Svaka cast za ovako sazetu i realnu situaciju.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img