Ljubinka Boba Nedić: Kada država tetoši siledžije

Tvrdim da današnji obrazovni sistem svojim zakonima ohrabruje maloletničku delinkvenciju. Da ilustrujem onima koji ne znaju po kakvim pravilima danas rade srpske škole:

Da ilustrujem još jednom:

Jedan od radnih zadataka nastavnika je da dežura u školi. To znači da treba da obilazi hodnike, stepeništa, spratove, malo da izađe ispred škole, malo iza škole. Ako naiđe na scenu u kojoj je jedan učenik fizički napao drugog, može da reaguje samo glasom i da pozove policiju. Ne sme da priđe i da ih fizički razdvoji, čak i ako je dovoljno snažan za to, a često nije. Ne sme, jer je zabranjen fizički kontakt sa učenicima. Zbog toga može da ostane bez posla. Tako kažu današnji srpski zakoni.

- Advertisement -

Da ne govorim o tome što ga učenik koga opomene može ispsovati, gađati ga nečim kad mu okrene leđa, „slučajno“ u prolazu gurnuti, jer znate, mi ne dežuramo samo đacima kojima predajemo. Ima i đaka koje ne poznajemo, naročito ako je škola malo veća.

A onda će neinformisana i neuka javnost složno da ustane i krene drvljem i kamenjem po prosvetnim radnicima!

Tvrdim da današnji obrazovni sistem svojim zakonima ohrabruje maloletničku delinkvenciju. Podržavam najavu Ministarstva da će se to promeniti, i istovremenu izražavam sumnju da će do promena doći, jer svakog trenutka može da zasvira orkestar nevladinih organizacija koji tobož o pravima dece brine bolje i pametnije od svih nas koji sa njima svakodnevno radimo.

SILEDžIJSKA DRŽAVA

Ne znam samo šta ćemo sa siledžijstvom koje promoviše država, počev od onog siledžije koji urla na konferencijama za novinare, preko onog siledžije koji vodi jedan skupštinski odbor, do onog siledžije koji je pregazio devojku ali je tata sredio da ne bude kriv, pa sve do siledžije koji je sa tatine televizije u porodičnim terminima prepričavao svoje kriminalne dogodovštine. Siledžije rastu gledajući u odrasle siledžije. Premijer kaže glasno da država nema snage da se obračuna s huliganima. Ova država tetoši siledžije svih uzrasta!

I na kraju, da se razumemo – iza svakog deteta koje je sposobno i spremno da se ponaša kao zločinac, stoji porodica koja je takvo dete odgajila. Ne rađa se dete takvo da poželi da zapali čoveka. Ono takvo postaje. Gde je tu država da odreaguje? Gde je osnaživanje centara za socijalni rad? Šta radi onaj „švrćan“ zadužen za taj resor, osim što niže zaljubljene hvalospeve vrhovnom siledžiji? Otvara liftove po staračkim domovima? Zašto toliko ljudi spava po haustorima i na ulici? Šta traže dvanaestogodišnjaci na ulici u četiri ujutru? Tada deca nisu državna briga, a ako ih roditelji lupe po zadnjici jesu?

- Advertisement -

Ova zemlja treba da se stidi što je dozvolila da do ovoga dođemo!

Treba da se stide i roditelji, naročito oni koji misle da je kupovina najskupljih patika i mobilnih telefona briga o deci, a da nikada nisu seli i sa svojom decom satima ozbiljno razgovarali.

Neka se stide i mediji, koji uredno na naslovne strane stavljaju najbrutalnije zločine i najveći medijski prostor daju najgorima među nama.

Treba da se stidimo i mi, prosvetni radnici, koji nismo nikada ustali protiv ovih maloumnih propisa po kojima moramo da radimo.

Izvor: Klotfrket

spot_img

Najnovije

Na današnji dan je rođen Nikola Tesla, čovek koji je osvetlio svet

Poznato je da je Nikola Tesla imao mnoge neobične i nesvakidašnje navike, ali se veruje da je većinu njih praktikovao kako bi mu mozak bolje radio.

Na bake oduvek miriše detinjstvo. One su majstorice koje čistom emocijom boje dane, a kasnije sećanja i ušuškavaju ih toplinom svog zagrljaja.

Najukusnija jela, najlepši raspusti, savladana životna lekcija, savet zlata vredan – sve to nosi bakin pečat. Piše Marija Bulajić Škuletić

Šta razmak između članova porodice na dečjem crtežu može da nam kaže?

Dečji crteži nisu presuda o porodici, već odraz jednog trenutka, jedne emocije ili jednog doživljaja. Kada ih posmatramo sa radoznalošću, bez osuđivanja i brzih zaključaka, oni mogu postati dragocen način da bolje razumemo svoje dete.

Trener nije tu da stvori šampiona. Tu je da pomogne detetu da postane čovek.

Kada se govori o dečijem sportu, najčešće se priča o rezultatima, medaljama, pobedama i talentu. Međutim, suština sporta u dečijem uzrastu nalazi se na drugom mestu. Piše: Filip Gacić

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Pratite nas

KOMENTARI

1 Komentar

  1. Sta reci za ovakav tekst,nego naklon do poda.Deca nam sve vise idu stranputicama,doslo rdjavo doba.Svaka cast za ovako sazetu i realnu situaciju.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img