Zagrlih je uz reči “Ponosan sam na tebe”…. Oči joj zasijaše, oprane od suza kao neko divno sunčano jutro posle oluje…
Prvi dan škole. Petak. Lepota, kreneš, vidiš se sa drugarima i odmah vikend. Ima li šta lepše što može da te zadesi u drugom razredu?
Ali, ne leži vraže, učiteljica se dosetila da da domaći. Da se napiše sastav, tema je “Upoznao sam na letnjem raspustu.”
Raspust je bio kul svoj deci, barem je takva pretpostavka. Možda je neko dete ceo raspust provelo u gradu, po vrtićima i boravcima… možda su roditelji morali da rade, a sela, baba i deda nigde.
Žao mi je takve dece.
Koga su oni upoznali? Ne znam.
Ostali su uskraćeni mirisa sena, toplog domaćeg hleba, kajmaka…sira. Njihove noge su bez ogrebotina i modrica, garderoba im je čista i nova… bez uspomena i tragova.
Ostali su bez avantura, bez “opasnih” igara, bez smeha, bez suza, bez zagrljaja. Bez mačke i bez psa. Bez koze, ovce i praseta. Bez dodira sa prirodom.
Natalija piše sastav ceo dan. Ni manje ni više nego naliv perom. Podržavam finu motoriku, ali ne ide joj, ne ide ni meni. Celo leto se odmaralo. Na nogama nema dlaka, mordice, oderotine i posekotine, dva zuba napred fale li fale. Promaja duva kroz prelepi iskreni dečiji osmeh koji još nije osetio osude drugih.
Krezubost znači sreću, zubić vilu i da ti “ide” u životu.
Ali sastav ne ide. Prvo, nije upoznala nikog novog. Drugo, svi pišu o moru i odmoru na moru kao da ništa drugo ne postoji. Treće, prokleto naliv pero ne sluša.
Plakanje, negodovanje, red pisanja, pa oopet Jovo nanovo.
Uradila je 80%, fali još jedna mala rečenica i zaključak. Kako i u životu, kada ste nadomak cilja često odustanete, nema entuzijazma, energija opada, a ono što ste s merakom započeli i radili počinje da biva mučno i naporno.
Najezda suza se prolila po sastavu. Probala je da obriše – napravila još gore. Lep akvarel – pomislih ali nisam smeo da se našalim. Žena samo što ne počne da plače.
Pritisak u sobi 300. Pred pucanje.
Dve su solucije: Da napiše sve ponovo, ili da dovrši i ostavi tako.
Majka kaže: “Ja bih sve ponovo, ali ti Nato odluči.”
Ja više verujem u Završeno je bolje nego Savršeno.
Natalija ne zna gde će. Na koju stranu. Tražim da ostanemo sami i povučemo se u odaje. Prošli smo sve strahove: šta će reći učiteljica, šta može da se desi, šta ako ovo, šta ako ono… pa red suza ponovo…
Izvadih laptop: “Evo Nano, tata piše ovde jedan sastav, poslaće ga na 7000 adresa. Šta misliš, da li će se tim ljudima svideti?”
“Pa ne znam. Hoće… dobro možda nekome neće”
“Šta misliš da li se ja sekiram šta će neko da kaže i da li će da im se svidi?”
“Ne zanima te.”
“Baš tako. Mene zanima da uradim najbolje što mogu i da pošaljem. To je moj posao. Sve ostalo nije moj posao.”
Klimamo glavom. Dogovaramo da završimo naš poso i da odemo na sladoled motorom u seosku prodavnicu.
Završava sastav za 5 minuta.
Ulazi majka, kaže: “Ne želim da lažem. To može mnogo bolje. Nije savršeno.”
Nata odgovara: “Završeno je bolje nego savršeno.”
“Eto vidiš”, dodajem “meni je ok i ovako, mama smatra da možeš mnogo bolje pošto si do sada(okrećem unazad svesku) ipak postavila standar i bilo je savršeno. Tako je u životu. Čak i mama i ja mislimo drugačije. Svako gleda svoj poso.”
“Ok. Idemo na sladoled”
Uveče smo bili na koncertu Zdravka Čolića na trgu u Čačku, proveli se fenomenalno, avantura sa malom decom i diskushernija u najavi, ali ugođaj za 10.
Ujutru mi donosi svesku. Prepisala je sve ponovo. “Znaš, dobro je i ono bilo što smo ti i ja uradili, ali ovo je mnogo bolje. Uradila sam svoj posao.”
Zagrlih je uz reči “Ponosan sam na tebe”…. Oči joj zasijaše, oprane od suza kao neko divno sunčano jutro posle oluje… Setih se jednog dijaloga koji ti može pomoći:
“Šta radiš?”
“Gledam svoja posla.”
“I šta još?”
“Predlažem i tebi isto.”
Najteži posao ljudima na svetu je gledati svoja posla.
Srećan utorak svakome ko diše, čim to možeš, možeš i mnogo više.
Johny – svojeposlujući 🙂
PS: Dok sam pisao prvi e book, svašta su mi pričali, a ja sam gledao svoja posla, kada sam pravio hibridni program i stavio realnu cenu opet su mnogi imali šta da kažu(na primer daj za 99 evra) al ja sam gledao svoja posla, ekipu koja će gledati svoja posla ne zanima koliko ovaj program košta već koliko njima vredi. Baci oko i gledaj svoja posla. LINK
Prijavite se na besplatni newsletter na
https://subscribepage.io/bajkautorkom
Nikola Petrović Johny je autor popularnog bloga i instagram profila “Sasvim digitalno” i kreator E-booka “Kako uspešno voditi Instagram” koji vam može pomoći da vaše ideje proširite i do vašeg hobija napravite biznis.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Saveti osamdesetdvogodišnje profesorke: Pronađite dete u sebi!
Leticija (82) je penzionerka iz Rima, nekadašnja profesorka istorije umetnosti. Njeni korisni saveti uticali su na plan i program boravka u Rimu. "Treba više vremena da provedete u prirodi, idite...
Šta ako ja jednostavno želim osrednji život?
Šta ako je sve što ja želim jednostavan, usporen, prosječan život? Šta ako sam najsrećnija kada je sve u redu i bez trzavica? Ako sam jednostavno osrednja i odlučila sam...
Bajka utorkom: “Ne bih mu oprostio pa makar crko!”
Znao sam ovo često da kažem kada me neko povredi, uvredi, kaže nešto što mi nije milo. Dugo sam držao u sebi ljutnju, bes i razočarenje. Kada bi me doktrori pregledali,...
Bajka utorkom: Ko je pobedio u ratu?
Jutros sam probudio malog brata Da u dvorištu kuće igramo rata Sve je to igra, samo da znate Nisu to prave, prave granate Iza brda dim, sirene bruje Večeras u...
Nema komentara.