Imam pravo da se radujem sopstvenoj sreći, ali i dužnost da poštujem bilo čije životne okolnosti.
Sinoć sam dobila poruku sledeće sadržine: “Često pratim tvoje tekstove koji odišu mudrošću i zrelošću jedne žene, ali se čudim zašto se ne udaš i imaš djecu koja će naslijediti od tebe fine osobine i rečitost, pa ih širit’ dalje da bi svijet i društvo bili bolji.”
Nije važno ko je poslao, niti kome, niti mi je namera da komentarišem(o) pošiljaoca. Bavim se fenomenima, ne pojedincima, a vrlo je rasprostranjen fenomen da savetujemo ljude o kojima ne znamo ama baš ništa.
I ne samo da ih savetujemo, već znamo šta je za njih najbolje. Koji su to kritrerijumi; čiji? Otkud nam pravo da zadiremo toliko duboko u nečiju privatnost? Sreća možda jeste jedna, ali ima hiljade lica. Ono što znam to je da nikom ne bih savetovala šta treba da radi da bi bio srećan; pre svega zato što ne znam šta je za koga najbolje i, još važnije, šta sve neko ima ili nema, za čim traga, sa čim se u svojoj samoći bori.
Zamislite da je ovo dobila žena koja se suočava sa neplodnošću – koliko bi bila povređena, razume se, “iz najbolje namere”. Ne, ne mislim da treba ići okolo i deliti savete.
Imam pravo da se radujem sopstvenoj sreći, ali i dužnost da poštujem bilo čije životne okolnosti.
Imam pravo da poštujem to što imam, ali i ono što drugi nemaju. Bilo da to ne žele ili im se, jednostavno, nije posrećilo.
Autor: Brankica Damjanović, iz knjige “Rekla mi je volim te”
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Nema komentara.