Gubimo toplinu. Svaki dom je postao sterilna kutija prepuna beskorisnih stvari i budalaština, a deca foto modeli i manekeni. Ulažemo u materijalno, a zaboravljamo koliko su nama bili potrebni roditelji da nas uteše kad oderemo kolena padajući sa rolšula ili rolera.
Zahladneli smo. Zatvorili smo se u sebe, a ipak najviše smo se od sebe otuđili. Nedostaju nam one sitnice koje su nas nekada činile srećnima. U ovoj trci za novcem svi gubimo više nego što dobijamo. Možda dobijamo u materijalnom smislu, ali kada malo bolje pogledamo, mnogo više gubimo u emotivnom smislu. Ljudi se sve manje druže, sve manje komuniciraju ako ne računamo korespodenciju po društvenim mrežama (što donekle ima svoju draž, ali se izgubila ona toplina bliskosti). Postali smo pasivni po pitanju svojih emocija. Posmatrači. Ne učestvujemo u njima, jer nemamo vremena, a složićete se, to i nije baš najsjajniji izgovor kojim bismo mogli da opravdamo to što se zapostavljamo u tom smislu.
Jedina stvar na koju smo još uvek fokusirani (mada ni to nije sasvim tako kod svih) su deca. Onaj momenat kad nam svojim rukama naprave venac radosti oko vrata, taj momenat ima moć da zaustavi vreme. Taj zagrljaj ima moć da obriše sve one odvratne stvari kroz koje smo tokom jednog dana prošli da bismo detetu doneli hranu na trpezu. Onaj sladak miris dečjeg potiljka. One prljave ručice, ona musava lica, onih hiljadu zašto i hiljadu zato koji prelete preko dečjih usana tokom samo par sati. Ona slatka, usnula lica na jastucima svud po svetu koja sanjaju jednoroge, dobre vile i viteze, dok ih mi, opterećeni posmatramo dok bdimo nad njima, jer su nam još jedino ona ostala od bliskoti. Sve to nas čini najsrećnijima, ali i to se polako gubi. Roditelji odsustvo svojoj deci nadoknađuju novce, svim tim skupim telefonima, video igricama, spravama za masovno zaglupljivanje dece.
Nema komentara.