Ni posle šest godina entuzijazam nije napustio muža i mene. Entuzijazam da će poručeno dočekati sa oduševljenjem i da će smazati sve.
Kupatilo. Uh. Kreće guranje ko će prvi da piški. Al’ tu sam ja, bič božji, uspostavljam red pozivajući se na hronologiju rođenja (ha, kako pametno, a?).
Skini jedno, obuci drugo i nekih trideset puta ponovi „ništa ne pipaj, ništa se ne dira u kupatilu”.
Sad još samo pranje ruku i ješću konačno.
Ok, podići jedno jer ne dohvata vodu.
„Ne, ne diraj to cveće.”
„Samo jedan papir, ne treba ti više.”
„Jesi li ti uzeo sapun? Kako pereš ruke bez sapuna?”
„Rekla sam jedan papir samo.”
„Jesi li završio? Siđi da seka opere ruke.”
„Pa uzmi papir.”
„Dodaj mu papir, vidiš da šizi.”
„Jeste li svi završili? Ok, ajde da jedemo.”
U nastavku procena ko je više gladan, muž ili ja. Taj drži bebu, dok drugi sipa/seče klincima. Što brže da što manje imaju vremena da negoduju čiji je red i ko čeka.
Nisam ni preuzela bebu u ruke, a kreće faza tri – „šta je ovo, meni se to ne sviđa, neću to da jedem”.
„Pa probaj prvo, pa onda reci da li ti se sviđa.”
„Lepo je, probaj, videćeš.”
„Bićeš gladna, nema ništa posle za jelo.”
Naravno, bandoglavi ko i uvek, nisu raspoloženi za pregovore. Niti kritike. Pretnje. Mito.
Jupi.
Gledamo muž i ja sad sve te tanjire. I crno nam se piše – za gomilanje kilograma optužujem onaj naš entuzijazam s početka. Jer sam imamo još po jednu, dve ili tri dodatne porcije da pojedemo.
(Ako to ne uradimo, konobar će da smara šta nije bilo u redu sa porudžbinom. Verujte.)
Beba sad već plače i balansiram u pokušaju da ga umirim i ovoj starijoj da obrišem usta.
E da, sad se stariji gospodin dosetio da bi baš želeo da jede ono što ja jedem, pa revoltirano prebacujem tanjir ispred njega.
U drugom zalogaju je sadržajem isprljao majicu. Super, paradajz dušu dao za belu majicu.
Još jednom nagovaram najstariju da bilo šta pojede, al’ jok, tvrdoglav je to bik. Pa dižem ruke.
Ova mlađa je ionako već digla muža da idu ponovo na tobogan.
U očajanju dižem ruke od toga da ću biti sita, zovem konobara da platim i ponovo obećavam sebi da ovo više neću pokušavati.
Do sledeće prilike.
Jer nada nikad ne umire.
Izvor: Mama iz magareće klupe
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.