U eri pametnih telefona stasava prestravljena generacija internet balavaca, istovremeno fizički najsigurnija i psihički najranjivija, i potpuno nespremna za odraslost.
Pokemoni draži od seksa
A kada vam se ljubavni život svodi na sporadično ćaskanje preko društvenih mreža, nije nimalo neobično ni što seksualni odnosi stižu na tapet kasnije nego ikada pre. Procenat učenika prvog razreda srednje škole koji su seksualno aktivni prepolovio se u odnosu na 1990. godinu, dok je među đacima četvrtog razreda srednjih škola, udeo seksualno aktivnih pao za 15% u istom periodu.
Stavovi ajdženera o seksu definitvno se razlikuju u odnosu na prethodne generacije. Današnji klinci su, u skladu sa tolerantnim duhom vremena, daleko manje konzervativni. Još 2006. godine, čak 50% mladih Amerikanaca smatralo je da seks van braka nije u redu (što je isti procenat kao i 1970), dok je 2016. čitavih 65% mladih mislilo suprotno. Čak je i na seks među maloletnicima prestalo da se gleda kao na nešto sporno i problematično.
Dakle, budući da imaju liberalnije stavove o seksu, pomislili biste da ga današnji mladi ranije, slobodnije i češće praktikuju. O tome se vazda mnogo brine u medijima, imajući u vidu svu tu internet pornografiju i seksualizovanost kulture.
Međutim, ajdženeri zapravo manje praktikuju seks . Duplo više današnjih mladih u rane dvadesete ulazi nevino nego što je bio slučaj kod generacije x. Među odraslima rođenim devedesetih duplo je više nevinih nego što je slučaj sa osobama rođenim u šezdesetim. Milenijalci i ajdženeri ređe menjaju i partnere. Dok su pripadnici generacije X prijavljivali u proseku 10,5 seksualnih partnera, milenijalci i ajdženeri imali su seksualne odnose sa prosečno 5,29 osoba.
Šta je uzrok smanjenoj popularnosti seksualne prakse, u odnosu na teoriju? Opreznost i strah od trudnoće i seksualno prenosivih bolesti, strah od muškaraca kao seksualnih predatora i činjenica da mladi provode manje vremena u fizikom prisustvu drugih mladih, navodi autorka. Dok im seksting i striptiz preko skajpa nisu nimalo strani, seks uživo je nešto sasvim drugo. „Možda je netfliks zamenio seks?“, pita se jedna 26-godišnja sagovornica Tvengijeve i dodaje: „Znam samo da mi hvatanje retkog pokemona pričinjava daleko veće zadovoljstvo nego ćaskanje sa nezanimljivim muškarcima preko aplikacije za dejting.“
Naravno, tu je i neizbežni surogat za seks – onlajn pornografija. Za neke mlade ona je prosto dovoljna. „Nisam baš zaineresovan za pravi seks. Toliko sam ga se nagledao… Nema ničeg posebnog u tome, zar ne?“, objašnjava jedan osamnaestogodišnjak intervjuisan za knjigu. Realnost u svakom slučaju nije tako glamurozna kao u porno filmovima, što mnogim mladim ljudima predstavlja sve veći problem. „Postojao je raskorak između onoga što sam želeo u glavi i reagovanja mog tela“, objasnio je jedan dvadesetšestogodišnjak svoj prvi i neuspeli pokušaj seksualnog odnosa krajem srednje škole, nakon skoro decenije masturbacije uz onlajn pornografiju. Teorija i praksa definitivno nisu isto.
Sve u svemu, podaci pokazuju da manje mladih upražnjava seks, da se ređe upuštaju u ljubavne veze i da ih sve manje zanimaju brak i deca. Barem kad su heteroseksualni odnosi u pitanju. Naime, dok ajdženeri ne gledaju baš sa posebnim oduševljenjem na tradicionalni brak i porodicu, daleko više odobravaju netradicionalne veze iz LGBT spektra. Heteroseksualni brak je smor, ali gej brak je, s druge strane – baš ekstra.
Ni posao, ni džeparac
Vožnja je još jedna aktivnost koju današnji mladi u SAD počinju da praktikuju sve kasnije. Dok su u generaciji bejbibumera praktično svi u četvrtom razredu srednje škole posedovali vozačku dozvolu, danas je taj udeo pao na 72%. Zapravo, ako su nekada tinejdžeri vršili pritisak na roditelje ne bi li što pre došli do vozačke dozvole, automobila i nezavisnosti koju je vožnja pružala, danas su roditelji ti koji vrše pritisak na svoju decu da konačno počnu da voze i tako ih oslobode obaveze da im po ceo dan izigravaju šofere.
Ni ono po čemu su američki tinejdžeri bili prepoznatljivi zahvaljujući filmovima i popularnoj kulturi – poslovi poput raznošenja novina ili ispomoći u bakalnici na ćošku – više ne predstavlja tako raširenu praksu. Samo 22% osamnaestogodišnjaka nije radilo 1970. godine, dok danas ne radi 44% njih. Oni koji rade, rade manje sati nedeljno nego ikada ranije. Letnji posao ima 43% mladih, dok je 1980. godine preko leta radilo čak 70% njih.
Razlog što mladi manje rade nije u tome što imaju više školskih obaveza, ističe Tvengijeva. I-generacija troši manje vremena na izradu domaćih zadataka, plaćene poslove, volontiranje i vanškolske aktivnosti – ukupno, nego što su ga trošile prethodne generacije. Imaju čitavih 43 minuta slobodnog vremena više dnevno u odnosu na mlade iz generacije X.
Šta gube mladi sa gubitkom tinejdžerskih poslova? Pre svega, priliku da se nauče odgovornosti i vrednosti novca. „Čak i kad sam našla posao, otpustili su me zbog neozbiljnosti“, žali se jedna od sagovornica, i to ne tinejdžerka već dvadesetdvogodišnjakinja. „Da sam radila u srednjoj školi, verovatno bih znala kako da se ponašam na poslu, imala bih više discipline i radne etike“, zaključuje ona.
Pošto već ne rade, pomislili biste da današnji tinejdžeri dobijaju od roditelja džeparac kako bi podmirili svoje troškove. Međutim, zapravo manje tinejdžera danas dobija džeparac nego pre. I ovde se na delu pokazuje teza da su današnji osamnaestogodišnjaci kao nekadašnji petnaestogodišnjaci. Umesto da moraju da ekonomišu dobijenim džeparcem, mladi prosto traže od roditelja da im kupe ono što im zatreba. Novac pritiče, ali nema onog neprijatnog osećaja da ga može ponestati ako ne paziš kako ga trošiš.
Za ajdženere tipično je i da nemaju preveliku naklonost ka alkoholu. Procenat osmaka koji su probali alkoholna pića prepolovio se od 1993. U ranim devedesetim, prosečan osmak već je imao svoje prvo iskustvo sa pićem, dok 2014. prosečan učenik drugog razreda srednje škole nije. Koliko god moglo delovati kao dobro to što mladi odlažu prva opijanja, ovaj trend dolazi na naplatu kada se krene na fakultet, i kada nastupa besomučno oblokavanje i nadoknađivanje propuštenog, uz neiskusno preterivanje, intoksikaciju i pijanu vožnju.
Roditelji u njima
Tinejdžeri… ima li veće brige za roditelje? To je doba nepromišljenog, rizičnog ponašanja mladih koje donosi mnoge neprospavane noći roditeljima. Ali ne i roditeljima ove generacije. Izgleda da je sve ono vreme provedeno u društvu matoraca umesto sa vršnjacima, u moderne tinejdžere usadilo upravo one strahove i onu opreznost koja priliči roditeljima.
Biti tinejdžer oduvek je značilo i biti u sukobu niskog do visokog intenziteta sa odraslima, usled borbe neprestane za osvajanje nezavisnosti. Najzad, mladost je doba kada su želje veće od mogućnosti, a smelost veća od mudrosti, pa je nadzor odraslih neophodna kočnica. Bar je tako bilo do sada. Naime, Tvengijeva iznosi podatak da su svađe sa roditeljima sve manje na repertoaru porodičnih odnosa. Ajdženeri kao da su internalizovali roditeljski superego, pa i jedni i drugi imaju isti cilj – da odrastaju sporije. A tamo gde nema sukoba interesa, nema ni sporenja. Kako sprečavati da prebrzo odraste nekog ko to uopšte i ne želi?
A da se mladima danas generalno ne mili da odrastu, pokazuju brojne ankete. Studenti su skloniji da se slože sa izjavom „želim da se vratim u sigurnost detinjstva“, dok su manje skloni da se slože sa izjavom „radije bih bio odrastao, nego bio dete“ i „srećan sam što više nisam dete“. Biti dete znači manje stresa i više zabave. „Odraslost“ je postala bauk koji deci ukida zabavu. „Zašto se ljudu raduju osamnaestom rođendanu??? Ja se strašno bojim odraslosti!!!“, piše jedan korisnik Tvitera. „Odraslost je sranje. Želim da odustanem“, piše drugi.
Tržište je, naravno, uveliko prepoznalo trend i danas postoji ogromna ponuda bojanki za odrasle i drugih aproprijacija dečijih proizvoda za novu ciljnu grupu. „Intervjuisala sam Džouzi, sedamnaestogodišnju učenicu četvrtog razreda srednje škole koja se upravo upisuje na koledž. Pitala sam je koje filmove najviše voli. Odgovorila je da su to Diznijevi crtaći ‘Zlatokosa’ i ‘Zaleđeno kraljvstvo’”, piše Tvengijeva i zaključuje: „Roditelji su detinjstvo današnje generacije pretvorili u divno mesto sa puno pohvala, zabave i sve manje obaveza. Zašto bi deca uopšte htela da odrastu?“
Čak i kad mladi dospeju na koledž, roditelji nastavljaju da ih tretiraju kao decu. Prijavljuju ih na predavanja, podsećaju na rokove, bude na vreme. Naša generacija bila bi užasnuta da ih roditelji tako tetoše, ali ovi danas su im zapravo zahvalni, primećuje Džuli Litkot-Hejms, bivša dekanica na Stenfordu. Tokom decenije koju je provela na ovoj poziciji, studenti su počeli o sebi da govore kao o deci. „Želimo da nas tretirate kao decu, a ne kao odrasle“, tipičan je studentski zahtev, prenosi Tvengijeva iskustvo Litkot-Hejmsove.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.