U eri pametnih telefona stasava prestravljena generacija internet balavaca, istovremeno fizički najsigurnija i psihički najranjivija, i potpuno nespremna za odraslost.
To nije moja šolja čaja
„A kad je reč o opštim prilikama/kakve ja veze imam s tim/Neću dozvoliti da me iko presira/Nemam stomak za to/ A što se našeg društvenog sistema tiče /Any way/Na njega mi se najiskrenije bljuje (…)Ma… mislim… nemam pojma… baš me briga/Nisam u tom fazonu/Majke mi/Nikad nisam bio deo toga/To nije moja šolja čaja/Niti će biti“
Matija Bećković, „Kad budem mlađi“
Osećaj da ne mogu da promene stvari utiče i na stav ajdženera prema politici. Manje se uključuju i duboko su cinični po pitanju svoje sposobnosti da stvari učine boljim. Nikada nisu manje verovali u moć svog glasa. Kao što se ne poistovećuju sa tradicionalnim institucijama poput religije i braka, mladi Amerikanci ne veruju ni političkim partijama (otud i njihova značajna podrška Donaldu Trampu kao nezavisnom kandidatu). Uobičajeni odgovori na pitanja o politici su im: „Politika je prljava igra i ne zanima me“ i „Političari su jedva više od kriminalaca“ . To je možda i razlog što sve manje izlaze na izbore i što ih vesti pretežno ne zanimaju. Među anketiranim brucošima, većina studenata rekla je da „nije zainteresovana za vesti“. „Vesti su deprimirajuće“, „Nemam strpljenja za vesti“ – neki su od najčešćih odgovora. Broj mladih koji pišu političarima od kasnih sedamdesetih do danas opao je za preko 50% a isto važi i za broj njih koji su se aktivirali u nekoj političkoj kampanji. Dok današnji političari ne postanu meme teško će privući pažnju mladih, začaurenih u svoje virtuelne komune istomišljenika, primećuje Tvengijeva.
Ali nije to još gotovo
„Kakav smo svet priredili našoj deci u takvom ih moramo i podizati.“
dr Svetomir Bojanin
Biti ajdžener ima svojih prednosti, kao što ih ima i biti roditelj jednog od njih. Oni su manje skloni opijanju, izazivanju saobraćajnih nesreća, maloletničkim trudnoćama. Najzad, sigurnost im je visoko na listi prioriteta. Roditelji prosto moraju da ih izbacuju među društvo umesto da im ograničavaju izlaske.
Međutim, cena sa kojom dolaze ova „preimućstva“ uopšte nije mala. Naime, ušuškani u svom virtuelnom balonu od sapunice, neki novi klinci opasno podsećaju na one učesnike iz Seligmanovih psiholoških eksperimenata o naučenoj bespomoćnosti, koji, navikli da nijedna njihova akcija ne može da utiče na zbivanja, odlažu rešavanje problema i izbegavaju preuzimanje odgovornosti za svoje živote. Uvek pod nadzorom roditelja, odrastajući u društvu opsednutom kontrolom i bezbednošću, drže se sigurnosti svog virtuelnog sveta u kome ništa nije previše ozbiljno ni stvarno. Odraslost ih odbija, jer zahteva izlazak u realno, u kome se ne snalaze jer nikada nisu ni imali prilike da iskuse stvarne izazove, da dožive prave neuspehe i na kraju ponekad i trijumfuju. Što je najstrašnije, kako sami svedoče, nisu ni svesni šta time zapravo gube. Da ljudska bića ipak tako ne mogu živeti, opominje sve veći osećaj neispunjenosti i tuge koji obeležava njihovu mladost.
„Provela sam tri godine radeći na ovoj knjizi, praveći na desetine grafikona, čitajući univerzitetske novine, slušajući priče i stavove mladih ljudi koje sam intervjuisala, i zaključila sam sledeće: ajdženeri su uplašeni, možda čak i prestravljeni. Usporeno odrastajući, vaspitani da brinu o sigurnosti i zabrinuti zbog ekonomske nejednakosti, u adolescenciju su stupili u vreme kada im je glavna društvena aktivnost buljenje u mali pravougaoni ekran kome se mogu dopasti ili koji će ih odbaciti. Sprave koje drže u rukama istovremeno su im i proširile detinje vidike i izolovale ih od međuljudskih odnosa. Posledica toga je da su istovremeno i fizički najsigurnija i mentalno najkrhkija generacija“, zaključuje Tvengijeva.
Ono što ona smatra ohrabrujućim jeste činjenica da mnogi od njenih mladih sagovornika uviđaju gde leže uzroci njihovih problema. Pitanje je, međutim, imaju li dovoljno petlje da odbace naučenu bespomoćnost, izađu iz sigurnosti četiri zida i dve dimenzije svoje virtuelne adolescencije, a lajkove i emotikone zamene pravim ljubavima, suzama i osmesima? Da ne govorimo o preuzimanju odgovornosti za društvo u kome žive i politički sistem koji im kroji sudbine. Sigurno je da njihov generacijski nedostatak bunta najviše odgovara upravo onima koji vladaju, kako njihovim društvima tako i njihovim novčanicima. Prestravljenost i osećaj bespomoćnosti pred izazovima stvarnog života plodno su tle za instrumentalizaciju i indokrinaciju od strane svakovrsnih „spasitelja“. Budući da se grčevito drže bezazlenosti detinjstva, lako je dobiti ih na iskustvo.
Kako onda ovu „iščašenu“ Internet generaciju „vratiti u zglob“? Za početak, svima nam je potrebno da priznamo sa koliko ozbiljnim protivnikom imamo posla. Ova knjiga i uznemirujući podaci koje iznosi dobro su polazište. Svaki roditelj koji odgaja ajdženera svestan je koliko su jake sile sa kojima se hvata ukoštac – najzad, i sam je pod njihovim zavodljivim uticajem. Deca su nam u neku ruku zamorčići jednog ogromnog društvenog i tehnološkog eksperimenta i, što je najgore, ne možemo previše da učinimo povodom toga. Osim da se borimo za svaki trenutak njihovog detinjstva proveden u stvarnom svetu, dokle god se kao roditelji za nešto pitamo. Da se uzdržavamo od svih vrsta ušuškavanja potomstva u virtuelne sigurne kućice, koliko god nam ponekad bilo lakše sa ekranom kao bebisiterom i mobilnim telefonom kao produženom pupčanom vrpcom.
Naravno, i da, dok ih vaspitavamo i pripremamo za život, ne zaboravimo da su upravo oni ta generacija na koju moramo da računamo da će biti dovoljno smela i zrela da svet za neke nove klince menja nabolje. I to ne onaj virtuelni.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
Nema komentara.