U eri pametnih telefona stasava prestravljena generacija internet balavaca, istovremeno fizički najsigurnija i psihički najranjivija, i potpuno nespremna za odraslost.
Sad face emoji
Prihvatimo li tezu da je druženje u virtuelnom svetu zaista dovoljno ispunjavajuće za današnje mlade, pripadnici I-generacije trebalo bi da budu srećni koliko i oni iz prethodnih, zar ne? Tako i deluju. Pogledajte samo njihove instagram profile, te široke osmehe i pozitivne poruke kojima se svakodnevno obraćaju svojim pratiocima. Pogledajte samo sve te smajlije, sva ta srca, sve te poljupce, lajkove i lolovanja. Oni su BFF (Best Friends Forever), život im ide GR8 (Great) a, vreme provode ROFL (rolling on the floor laughing). Uostalom, da li je sve to normalno je NOYB (None of Your Business). Imaju čak i izraz kojim označavaju onaj čudni nevirtuelni svet u kome ljudi nemaju žuta okrugla lica – IRL (In Real Life).
Međutim, emotikoni očigledno nisu isto što i emocije. Istraživanja pokazuju da što više vremena mladi provode pred ekranima, to su manje zadovoljni svojim životima, bez obzira na broj srećnih emodžija koje razmenjuju. Ekrani ih zaista čine nesrećnim, a posebno ranjivi su najmlađi tinejdžeri. Osmaci koji provode deset ili više sati nedeljno na društvenim mrežama imaju 56% više šanse da budu nesrećni.
Osećaj usamljenosti raste proporiconalo rastu vremena provedenog na društvenim mrežama pa tinejdžeri koji svakodnevno vise na instagramu i snepčetu sebe opisuju kao usamljene, izostavljene i bez prijatelja, dok oni koji svakodnevno vreme provode sa prijateljima uživo ređe prijavljuju takav osećaj. Dodatna istraživanja pokazala su da nije reč o tome da usamljeni mladi ljudi jednostavno traže utehu na društvenim mrežama, već da usamljenost upravo raste pod uticajem češćeg boravka na njima.
Virtuelni društveni život definitivno je recept za duševnu propast, i nije čudo što je 2015. ozbiljnu depresivnu epizodu doživelo 56% više tinejdžera nego 2010. godine. Priroda prekoekranskih međuljudskih odnosa takva je da povećava nivo nesigurnosti i paranoje. Svaka vaša objava povod je za anksiozno iščekivanje lajkova i komentara, i gubitak samopouzdanja ukoliko oni izostanu. Svaka poruka koju pošaljete okidač je za osećaj nedovoljne vrednosti ukoliko odgovor izostane (tzv. sinovanje od eng. seen). Svako skrolovanje njuz fida šansa je da se podsetite kako vaši prijatelji žive toliko uzbudljivije živote od vas, iako je verovatno u pitanju samo pretvaranje. „Pogled na moj inboks bez poruka čini me stvarno tužnom , usamljenom i depresivnom“, ispoveda se jedna tinejdžerka. „Kada ljudi ignorišu vaše poruke, pitate se, jesam li uopšte živa“, jadikuje druga. Onlajn život je stresan. Komunikacija svedena na klikove i poruke pruža mnogo manje informacija nego ona licem u lice, pa ste u stalnoj neizvesnosti – da li me moji prijatelji vole, jesu li ljuti na mene, da li mi se smeju? Čak i popularni tinejdžeri koji svakodnevno skupljaju stotine lajkova i pratilaca, svakog jutra bude se sa neizvesnošću – hoći li uspeti da ostanem na visini svoje reputacije? Kada se navikneš na sto lajkova dnevno, pad na pedeset može predstavljati ozbiljnu krizu i težak udar na samopouzdanje. Održavanje onlajn persone rudarski je posao.
Depresija je čest povod za samoubistvo, a tri sata pred ekranom dnevno predstavlja jedan od pokazatelja da je dete pod povećanim rizikom. U poslednjoj deceniji stopa samoubistava mladih u SAD u stalnom je porastu, pa se 2015. godine ubilo 46% više tinejdžera nego 2008. godine. Među studentima, broj onih koji su ozbiljno razmišljali o samoubistvu skočio je za 60% od 2011. do 2016. godine. Za nagli porast broja samoubistava mladih, osim interneta, krive se i sve veći akademski pritisci kao i sve manja pripremljenost na životne izazove, tj. upravo ono sporije odrastanje o kome je već bilo reči.
Generacija koje je prethodila ajdženerima – milenijalci, bila je generacija koja je pokazivala najviše zadovoljstva svojim životom u celini, da bi oko 2012/13. nivo zadovoljstva životom kod mladih naglo počeo da opada i sada je niži nego ikad ranije, piše Tvengijeva. Dve decenije rasta izbrisane su za samo nekoliko instagram/snepčet godina.
Kao jednog od glavnih krivaca za ovu kataklizmu životnog zadovoljstva Tvengijeva vidi tzv. strah od propuštanja ili FOMO (Fear of Missing Out), što je zapravo bojazan da se negde drugde (pre svega na društvenim mrežama) upravo dešava nešto uzbudljivo ili zanimljivo. Iako su stalno povezani onlajn, u toku sa životima svojih prijatelja više nego ikada ranije, strah od propuštanja raste uporedo sa rastom zavisnosti od stalnog priticanja informacija preko mreža.
Samopouzdanje koje je toliko krasilo milenijalce zamenio je sve rašireniji osećaj ajdženera da „ništa ne rade kako treba“ ili da „njihov život nije koristan“ ili da „ne uživaju u životu“. Mladi jednostavno porede svoje živote sa glamuroznim predstavama tuđih života koje gledaju na društvenim mrežama i rezutat je osećaj neuspeha. Devojčice na društvenim mrežama provode više vremena nego dečaci, pa je depresija od 2012. do 2015. među njema porasla za 50%.
I gubitak sna uzima se kao bitan faktor za izbijanje depresije, a korišćenje telefona od kojih se tinejdžeri ne razdvajaju ni u krevetu, uticalo je na to da značajno poraste broj mladih koji spavaju manje od sedam sati dnevno. Neispavanost čini da se u ovom emotivno zahtevnom razdoblju života osećaju još labilnije i ranjivije.
Što je sigurno, sigurno je
Kako smi videli, ajdženeri su u neku ruku tinejdžeri iz roditeljskih snova – oni pažljivije voze, manje piju, i ne tuku se. Dok je polovina učenika prvih razreda srednje škole 1991. godine bila uključena u bar jednu tuču u proteklih godinu dana, 2015. godine to iskustvo imao je svaki četvrti đak. Ajdženeri fizičke obračune vide kao opasne i besmislene. A oni ne vole rizike. Štaviše, sigurnost im je prioritet.
Na ovom mestu stanovnik Srbije verovatno će pomisliti – e, ovo vala kod nas nije slučaj. Najzad, zar nasilje u školama nije jedna od naših najvećih rak-rana? Ili je možda samo reć o daleko većoj osetljivosti društva na nasilje? Zaista, za raliku od prosečnog današnjeg deteta (a ne onog iz nekog medijski eksploatisanog incidenta), starije generacije redom pamte svoje detinjstvo kao period ispunjen stalnim tučama koje su se završavale “tek kad potekne čorba” odnosno krv. Međutim, tolerancija društva na takve prakse nekad je bila daleko veća. Odrasli nisu toliko pažnje poklanjali sukobima među decom – oni su se dešavali u paralelnom dečijem univerzumu u koji se stariji nisu preterano mešali. Samo količina nasilja kojoj je autorka ovog teksta prisustvovala u beogradskoj osnovnoj školi tokom zlatnih i bezbrižnih osamdesetih bila bi dovoljna da nedeljama hrani naslovne strane tabloida. Razlika je u tome što tada nije bilo telefona kojima bi se deca snimala. Otimanje para za užinu bilo je uobičajena praksa, dok danas takvi primeri završavaju u Beogradskoj hronici. Koliko dugo bi današnje generacije koje u školi uče kako je nasilje i kad neko šapuće u tvom društvu ili te pogodi grudvom, izdržale u ratnoj zoni beogradske učionice osamdesetih?
Ali ajdženeri ne zaziru samo od fizičkih opasnosti. I-generacija smatra traumatičnim svako iskustvo koje nije prijatno i sklona je preuveličavanju i samoviktimizaciji. U bazi podataka Google Books, učestalost reči „trauma“ porasla je četiri puta od 1965. do 2005.
U nameri da se zaštite od svih vrsta emocionalnog stresa, mladi izbegavaju sva iskustva koja mogu imati neprijatan ishod, kao i društvo osoba sa idejama koje se razlikuju od njihovih. Koliko su ne navikli na i najmanju neprijatnost i koliko emotivno reaguju na svaki tračak neslaganja sa svojim stavovima, pokazuje i incident koji je svojim govorom izazvala Kler Foks, pisac, u poseti jednoj ženskoj srednjoj školi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Umesto da njene reči provociraju debatu među učenicama, dočekale su je suze. Očekivala je neslaganje i racionalne argumente, a dobila je: „Ne možeš to da kažeš“, izgovoreno između epizoda plača.
Ideja da osoba treba da bude zaštićena od mišljenja koja mu se ne dopadaju dovela je do stvaranja „sigurnih zona“ na univerzitetima, prostorija u kojima uznemireni studenti mogu doći da se uteše nakon što su slušali predavanje koje ih je svojim stavovima uznemirilo.
„Jasno mi je da je važno biti bezbedan, ali se brinem zbog toga što je to postalo najvažnije. Ako ne rizikujete, kako možete napraviti nešto od sebe? Ako ne možete da podnesete nesigurnost, kako ćete menjati svet?“ kaže Ričard Goldstajn, bivši rok kritičar a sada profesor na koledžu Hanter.
Prezaštićivanje koje već decenijama pod staklenim zvonom drži generacije dece učinilo je svoje. Roditelji štite decu i od pravih i od zamišljenih opasnosti, sprečavajući ih da osvajaju slobode i postaju zrelija, pa se u sudaru sa svetom odraslih mladi grčevito drže sigurnosti detinjstva težeći za fizičkom i mentalnom zaštitom od sveta koji ih okružuje. Strahovi se ne mogu prevazići izbegavanjem, već suočavanjem sa njima, a to više nije moguće u svetu u kome umesto pravih iskustava deca žive ona virtuelna.
Mi smo ovde samo zbog para
Dok su njihovi prethodnici milenijalci zdravo za gotovo uzeli popularnu mantru sa kraja prethodnog veka „možeš biti sve što poželiš“ i „sledi svoje snove“, ajdženeri su generacija sa obe noge na zemlji, piše Tvengijeva. Štaviše, za nju se pridržavaju i rukama. Umesto da „prate svoje snove“ oni jednostavno „prate novac“ što znači da sebe vide isključivo u dobro plaćenim i ne previše zahevnim poslovima. „Želim posao u kome ću dovoljno zarađivati a da ne moram previše da radim“, tipičan je odgovor koji je autorka dobijala od prosečnog adolescenta.
U vremenu u kome druženje više nije toliko važno, jer uvek imamo telefone kad se osetimo usamljeno, ni karijera se više ne posmatra kao prilika za interakciju za zanimljivim ljudima. Mladi samo žele posao, koji im oduzima što manje vremena i donosi što više novca, i nije im važno da ih „ispunjava“ ili da ih zbližava sa interesantnim ljudima, primećuje Tvengijeva.
Kao što su oprezni i uzdržani kada su u pitanju vožnja, piće i zabavljanje, pripadnici I-generacije nisu baš ludi ni za preduzetništvom. Započinjanje sopstvenog biznisa je rizično, a već znamo da oni ne vole rizike. „Posao treba da obezbedi siguran prihod, kupovnu moć i osećaj sigurnosti, a biznisi lako propadaju. Niko ne želi da živi na ulici“, objašnjenje je jedne mlade sagovornice. U odnosu na prethodne generacije, ajdženere više zanimaju rad u vojsci i policiji jer ih lišavaju glavobolje koju donosi neizvesna budućnost. Uvek igraj na sigurno!
Svakako da njihova odbojnost prema riziku ima veze i sa nižim samopouzdanjem. Ajdženeri se osećaju kao da nemaju kontrolu nad okolnostima i prepuštaju se struji. Povećana učestalost anksioznosti i depresije sigurno je u korelaciji sa ovim fenomenom, ubeđena je Tvengijeva.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.