Kako komunicirate sa svojom decom? Koliko ste svesni šta izgovarate i kakvu im poruku šaljete, a koliko ste spremni da slušate?
Foto: fotovideo.rs
Uobičajene scene
Pre neki dan sam u restoranu prisustvovala interesantnoj sceni: majka i dvogodišnje dete (slobodna procena starosti deteta) su pokušavali da ručaju. Tačnije, majka je pokušavala da ruča, a detetu nije nimalo bilo do jela: najpre se zabavljalo bacajući komade hrane na pod – što je majku vidno iznerviralo, a potom je počelo da «kenjka», tražeci da ga majka izvadi iz stoličice. Majka je, pak, želela da ruča – razumljivo, bila je gladna, i ko zna zašto nervozna, a neočekivano ponašanje njenog deteta je samo «dolivalo ulje na vatru».
Sigurno razumete ovu majku. Koliko puta ste se našli u situaciji da nešto radite – na primer, završavate ručak, a dete je dopuzalo do vas i vuče vas za nogavicu, sve glasnije protestujuci što ne obraćate pažnju na njega. Prirodno, svakog sekunda je vaša tenzija sve veća. I, umesto da na brzinu okrenete šnicle u tiganju, vi prosipate paradajz pire… tako da lonac na šporetu nije jedina stvar u kuhinji koja će da proključa!
Dakle, svi imamo razumevanja za majku u restoranu. Kada je dete prevrnulo tanjir, ona je eksplodirala: ustala je i pocela da viče na dete, koje je u prvi mah zbunjeno gledalo, a potom briznulo u plač. Majka ga je uzela u naručje, pokupila svoje stvari i užurbano napustila restoran, praćena pogledima drugih gostiju – kojima, svakako, ovo nije bila najprijatnija scena koju se želeli da gledaju uz ručak. Niko nije pokazivao razumevanje za majku. Svi su, manje ili više ogorčeni, mislili da je «neurotična krava koja se dere na dete» (citat jednog od gostiju).
Sada ćete pomisliti: «Pa da, lako je kritikovati ženu, ko zna kakve sve probleme ima!». Neki od vas ce pomisliti: «A ti si mi pa sva savršena, kao da se ti nikada ne dereš na dete!».
Trudim se da ne vičem
Hajde da krenemo od druge pomisli, koju sam bezobrazno «stavila u usta» čitaoca. Za trinaest meseci, koliko je moj sin stanovnik planete Zemlje, nijednom nisam povisila glas pred njim. Sada opet možete da pomislite: «Eh, lako je kada je dete malo, čekaj da postane tinejdžer!». I, verovatno ste u pravu da će mi godine koje dolaze doneti mnoge glavobolje. Ali, vikanje je stvar izbora, verujte mi. Ne samo kada su u pitanju deca, već kada komunicirate sa partnerom, prijateljima, kolegama, šefom, zaposlenima… Kada vičete, bez obzira na to šta izgovarate,
vi šaljete samo jednu poruku: «Uznemiren(a) sam, smiri me!». Onaj na koga vičete, čuje samo vaš ton, a sadržaj vaših reči postaje potpuno nevažan. Ako ovo uvek imate na umu, vikaćete sve ređe i ređe, i na kraju ćete da usvojite jedan miran i civilizovan ton komunikacije. Ton kojim možete zaista da saopštite svoju poruku, a ne poziv u pomoć.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
5 zastarelih mitova o roditeljstvu – u koje se još uvek veruje
Savremeno doba donelo je mnoge promene i na planu roditeljstva - više se i otvorenije razgovara baš o tim teškim delovima roditeljstva koji nas okupiraju i sve je više korisnih...
Sindrom dobrog deteta: Podređivanje i samožrtvovanje
To su dobra deca. Dobra deca nemaju probleme koji su odmah uočljivi. Odrasli obično pretpostavljaju da je sve u redu kada su u pitanju dobra deca. Oni, zapravo, nisu predmet...
Slazem se da vikanje nije dobro,ali ne daj Boze da nam tv bude bilo kakva dadilja. Bice dobro za njih ako ne gledaju tv nedelju dana.Lako je pustiti decu da bulje u tv i biti smiren i dobar roditelj!!!
Vaše dete ima 13 meseci i hvalite se da niste na njega vikali? Hahahaha, aman, pa to je još beba, naravno da nema svrhe vikati. Ja predlažem da sačekate koju godinicu, pa da pišete ovakve tekstove.
Zanimljiv i fin tekst. Sa lepom porukom. Bajkovitom, mozda.
Mozda se iz njega moze npr zakljuciti da je autorka imala stabilnu porodicu u kojoj je bla zasticena i sigurna. Moglo bi se mozda takodje zakljuciti da je imala mogucnost izbora, da je bila svesna i vredna i odabrala poziv koji ce je ciniti srecnom i materijalno ( i na druge nacine ) nezavisnom osobom. Takodje, mozda, da nije sa svojim detetom provodila bas svaki trenutak od njegovog rodjenja do dana pisanja teksta. Mozda postoji mogucnost da nije sama morala da vodi racuna o svemu sto podrazumeva zivot porodice u danasnje vreme na ovim prostorima.
Mozda to da ne treba vikati na decu znaju i druge majke, ali avaj, svest o tome zameni 6 raznoraznih misli i 3 posla koja mozda odjednom obavlja da bi ta ista porodica i deca mogli da finkcionisu narednog dana, nedelje…
Daleko od toga da su obaveze i izazovi svakodnevice opravdanje za vikanje na dete.
Svako kreira svoj zivot sa resursima koje ima na raspolaganju u datom trenutku. Resenje je svakako veeliki rad na sebi da bi smo dosli u situaciju da kada nam deca prave haos, mi sve to posmatramo i odreagujemo na nacin da ne povredimo dete a ostanemo autoritet.
Za prosecnu majku na ovim prostorima veliki zadatak i poduhvat.
Ljudi moji.. Naučite da se silom, impulsivnim ponašanjem ne može dobiti ništa.
Kritike, kritike i svuda kritike, a niko da primeti poentu koja je pored navedenog primarna- Vaše dete je mali čovek, postavljajte se prema detetu kao prema nekome ravnom sebi, a ne prema nekome ko je mladji, neiskusniji i “naravno manje pametan”. Deca cene kada se postavljate na njihovom nivou. Naravno. Prepotencija ni u jednom slučaju nije dobra.