Čim se jednom upadne u taj kolosek snage volje, mozak je već izvežban da nam pomogne da se usredsredimo na cilj.
Čim ostane sam, student se bacao na jelo. „Kolačari“ su bili na sedmom nebu. „Rotkvičari“ su pak bili na samrtnim mukama. Mučili su se dok su primoravali sebe da ne obraćaju pažnju na tople kolače. Kroz ogledalo su istraživači posmatrali kako jedan „rotkvičar“ uzima kolač, s čežnjom ga miriše, vraća ga u činiju. Drugi je uzeo nekoliko kolača, vratio ih, pa olizao rastopljenu čokoladu s prstiju.
Posle pet minuta istraživač je ulazio u sobu. Po Muravenovoj proceni, „rotkvičarima“ je snaga volje bila u debelom iskušenju dok su jeli ljutkasto povrće i pravili se da ne vide slatkiše; „kolačari“ takoreći nisu ni imali potrebe da primene samodisciplinu.
„Potrebno nam je petnaestak minuta da izbledi senzorno sećanje na hranu koju ste jeli“, saopštavao je istraživač svakom učesniku. Da bi prekratili to vreme, davao im je da reše logički zadatak. Delovao je prosto: pratiti linijom geometrijsku šaru tako da se olovka ne odvoji od hartije, ali i da se ne prođe dvaput istom deonicom. Ko hoće da odustane, kazao bi istraživač, neka zazvoni zvoncetom. Napomenuo bi usput da rešavanje ne zahteva mnogo vremena.
U stvari je taj zadatak bio nerešiv.
On nije bio ni razonoda za prekraćivanje vremena, već najvažniji deo ogleda. Bila je potrebna ogromna snaga volje za rešavanje tog zadatka, pogotovu kad se zna da je svaki pokušaj morao biti neuspešan. Naučnike je zanimalo: hoće li studenti koji su već utrošili snagu volje na odupiranje kolačima odustati od zadatka brže? Drugim rečima, da li je snaga volje potrošiv resurs?
Iza jednosmernog ogledala, istraživači su posmatrali. „Kolačari“ su se, sa svojim neiskorišćenim zalihama samodiscipline, bacali na rešavanje zadatka. U načelu, delovali su opušteno. Jedan je pokušao da reši u jednom dahu, naleteo na ćorsokak, krenuo ponovo. Pa ponovo. Pa ponovo. Neki su radili i po preko pola sata dok im istraživač nije rekao da prestanu. U proseku, „kolačari“ su gotovo devetnaest minuta pokušavali da reše zadatak pre nego što bi pozvonili.
„Rotkvičari“, sa iscrpljenom snagom volje, ponašali su se potpuno drugačije. Mrmljali su nad zadatkom. Jedili se. Jedan je kukao da je čitav taj ogled gubljenje vremena. Neki su položili glavu na sto i zažmurili. Jedan se izdrao na istraživača kad je ovaj ušao. U proseku su „rotkvičari“ rešavali zadatak svega oko osam minuta pre nego što bi odustali, a to je za 60 posto kraće vreme u odnosu na „kolačare“. Kada ih je istraživač posle toga pitao kako se osećaju, jedan „rotkvičar“ je rekao da mu je „muka od tog glupog ogleda“.
„Time što smo ih primorali da potroše malo snage volje na uzdržavanje od kolača mi smo ih doveli u stanje gde su bili skloni da brže odustanu“, objašnjava mi Muraven. „Otad je sprovedeno više od dvesta istraživanja zasnovanih na toj ideji i u svima je ustanovljeno isto. Snaga volje nije samo umeće. Ona je mišić, sličan mišićima ruku i nogu, i umara se pri jačem radu, pa tako preostaje manje snage za druge radnje.“
Istraživači su na osnovu ovog otkrića razvili objašnjenja za svakovrsne fenomene. Neki čak tvrde da ono pomaže da se shvati zašto su inače uspešni ljudi podložni vanbračnim izletima (u koje će se najverovatnije otisnuti kasno uveče nakon napornog dana i iskorišćavanja snage volje na poslu) ili zašto dobri lekari prave glupe greške (koje se najčešće dešavaju kada je doktor prethodno obavio neki dugotrajan, složen zadatak koji je zahtevao snažnu usredsređenost). „Ako želite da uradite nešto što zahteva snagu volje – kao što je odlazak na trčanje nakon posla – morate preko dana štedeti svoj mišić snage volje“, kaže mi Muraven. „Ukoliko je prerano istrošite na iscrpljujuće zadatke kao što je pisanje mejlova ili ispunjavanje zamršenih i dosadnih formulara troškova, nećete imati više ni trunčice snage kada dođete kući.“
Snaga volje nije samo umeće. Ona je mišić, sličan mišićima ruku i nogu, i umara se pri jačem radu, pa tako preostaje manje snage za druge radnje.
Ali dokle se može primeniti ta analogija? Hoće li od vežbanja mišići snage volje ojačati isto onako kao što bicepsi ojačaju od tegova?
Dvoje australijskih istraživača – Megan Outen i Ken Čeng – pokušali su 2006. da odgovore na to pitanje tako što su osmislili vežbe snage volje. U program fizičkih vežbi uključili su dvadeset četiri osobe između osamnaest i pedeset godina, pa im dva meseca pojačavali rutine dizanja tegova, vežbi snage i aerobika. Nedeljama su ispitanici nagonili sebe da vežbaju češće i ulagali sve više snage volje pri dolasku u vežbaonicu.
Posle dva meseca istraživači su ispitali ostale oblasti njihovog života kako bi utvrdili da li povećanje snage volje u vežbaonici daje i veću snagu volje kod kuće. Pred početak eksperimenta, većina ispitanika je, po sopstvenoj izjavi, bila uležana kućna buva. Sada su, podrazumeva se, bili u boljoj fizičkoj kondiciji. Ali pokazalo se da su zdraviji i u drugim životnim područjima. Što su više vremena provodili u vežbaonici, to su manje pušili, manje konzumirali alkohol, kofein i nezdravu hranu. Više sati su posvećivali obavezama kod kuće, ređe su gledali televiziju. Bili su manje depresivni.
Možda ti rezultati, razmišljali su Outenova i Čeng, nemaju nikakve veze sa snagom volje. Šta ako vežbanje prosto uvećava osećanje sreće i umanjuje glad za brzom hranom?
Zato su smislili još jedan ogled. Ovoga puta su uključili dvadeset devet osoba u četvoromesečni program raspoređivanja novca. Postavili su učesnicima ciljeve štednje i tražili od njih da uskrate sebi neke luksuze kao što su večere po restoranima ili odlasci u bioskop. Od učesnika se zahtevalo da podrobno zapisuju sve što kupuju, što ih je isprva nerviralo, ali postepeno su razvili samodisciplinu da do poslednje stavke pribeleže svaku kupovinu.
Finansijsko stanje im se popravljalo za sve vreme programa. Veće iznenađenje bilo je to što su počeli i manje da puše i unose manje alkohola i kofeina – u proseku su kafu smanjili za dve šolje dnevno, piće za po nekoliko piva, a pušači su cigarete sasekli za po petnaest na dan. Ređe su jeli nezdravu hranu, bili produktivniji na poslu i u školi. Isto kao i u istraživanju s fizičkim vežbama: kako su ojačavali mišić snage volje u jednoj oblasti života – u vežbaonici ili u okviru programa raspoređivanja novca – tako se ta snaga širila i na izbor jela i trud koji ulažu u rad. Čim je snaga volje ojačala, sve je dotakla.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.