„Demokratično“ roditeljstvo u kombinaciji s dečjim potrošačkim stavom donelo je našoj deci osećaj prava na stvari, a kada ne dobiju od vas ono za šta smatraju da imaju prava, zagorčaće život i vama, a verovatno i ostalima.
Širok izbor kojem su naša deca izložena, često se ne odnosi na potrošačke artikle, već na izbor iz polja autoriteta ili između onoga šta će se preduzeti. Nedavno mi je cvećarka na ćošku ispričala kako je jednom prilikom neko dete zgrabilo buket cveća bez pitanja i kada mu je ona rekla: „Šta se kaže kad nešto želiš?“, detetova majka je nevino odgovorila: „O, Džoš nikad ne kaže ’Molim vas’, je l’ da, Džoše?“, gledajući u njega očekujući potvrdan odgovor. Cvećarka je poželela da se u momentu stvori neka džinovska biljka mesožderka i da smesta prevaspita i Džoša i njegovu majku.
To je moje pravo
Koliko god da je privlačna, reč izbor je dvosekli mač, i trenutno deca osećaju oštriju stranu tog mača. Čak i u medicinskom kontekstu, izbor se smatra pogubnim. Na primeru švedskog stola lako je uočiti da što je veća ponuda hrane, ljudi mnogo više jedu: raznolikost dovodi do veće potrošnje i varijacije u ponudi, dovode do većih očekivanja u konzumaciji. Prilikom određivanja uzroka gojaznosti kod dece, Stručno veće nutricionista Južnoafričke Republike nedavno je doneo zaključak: „Može se zaključiti da je ovde reč o prevelikom diskrecionom izboru koji je pružen deci. Svake godine deca postaju deblja… Uz to, deci je fizičko vaspitanje danas izborni predmet – a mnoga deca ga izbegavaju.“
Razvojni psiholozi počinju da skreću pažnju na nešto što baš ne bi mogla biti muzika za film Priča o igračkama. Oni tvrde da je za decu mnogo bolje ako se ograniči broj igračaka ili igara na veoma mali broj, jer širi izbor može ozbiljno da ugrozi razvoj dece. Posedovanje previše igračaka (prevelik izbor) dete može da učini stidljivijim i nesigurnijim, te se dete igra u kratkim naletima sa različitim igračkama i ne ume da se drži, recimo, jedne ili dve igračke ni na koji vremenski period. Niti umeju toliko da uživaju igrajući se i u ukupnom zbiru provode manje vremena od dece sa manje igračaka. To takođe znači da njihova mašta ne učestvuje u igranju. Sama količina izbora preplavljuje i preterano stimuliše decu, stoga im je teško da se koncentrišu na jedno dovoljno dugo da bi iz toga nešto naučili. Umesto toga, deca je jednostavno isključe.
Poređenja radi, provoditi vreme s babom i dedom za razliku od potrošačkih artikala ili medija, ide detetu u korist. Često su to upravo baba i deda koji se sete kako da raspale maštu unucima nekom knjigom, pričajući priče ili razgovarajući s njima, umesto da se dete osloni da eksternu varijantu i širok izbor u obliku elektronskih medija ili da mu potrošački artikli služe za stimulaciju. Isto tako, babe i dede imaju vreme i strpljenje koje današnji premoreni roditelji, večito u gužvi, nemaju.
“Sama količina izbora preplavljuje i preterano stimuliše decu, stoga im je teško da se koncentrišu na jedno dovoljno dugo da bi iz toga nešto naučili. Umesto toga, deca je jednostavno isključe.”
Provodeći vreme sa babom i dedom, deca su i dalje pod porodičnim nadzorom, doduše nešto drugačijim, pa nastavljaju da uče kako da se odnose prema drugima jer provode vreme u odnosima sa drugim ljudima – sa babom i dedom – a ne sa stvarima.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.