Skuvaj ručak danas, skuvaj sutra, skuvaj juče…a pre svega toga, osmisli ga. A onda sa cegerima u lov.
Ne biramo manekenke među jabukama
Grickalice, slaniše i slatkiše obilazimo u širokom luku. Sve i da su zdravi, kao što nisu, kesica nekih gricki košta kao kilogram jabuka (malo lošijih, doduše), ali ipak kilogram. I zar nije opšte poznato da ne biramo manekenke među jabukama? One sjajne, savršene, kao klonirane, znamo da su mnogo prskali, mazali i umakali u koješta. One neugledne mu dođu zdravije, zar ne?
Znači, preskočismo slatko…ali, čekaj, moraš nešto da kupiš, pa deca su, i kući ako pravimo zna se ishod – ako su u igri integralna brašna, smeđi šećer, brusnice i orasi, biće to skupa poslastica, ako je sve belo: šećer, brašno i margarin, biće to dečja radost, ali sasvim sigurno nezdrava, i za decu i za majčinu grižu savesti. Kakva agonija! Kompromis bi bio crna čokolada sa 70 procenata kakaa, samo ima jedan mali problem…deca ne vole tu crnu gorku čokoladu!
U mesaru kao u tamni Vilajet
Stižemo tako do mesare. Prerađevine ne dolaze u obzir, jel tako? I te pečenice, šunke i pančete su pune onih kako beše…nitrita! Da, njih! A i suviše su slani, znači ima pojačivača ukusa, onog…natrijumglutaminata! A cene! Cene su takve da ubijaju apetit odmah. Meso je priča za sebe. Ulazak u mesaru je kao ulazak u tamni Vilajet – ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se. Dođe mu na isto. Ko zna ko je tu zaklan, pre koliko vremena, pod kojim okolnostima i pod kojim drogama, to što predstavljaju kao teletinu. Meni nije dobro već od cene, a tek kad pojedem… I u rečnim ribama su našli neke crve, opasne po ljude, naravno. Morska je ili iz vijetnamskih „mora fekalija“ ili iz okoline zlosrećne Fukušime.
Maslačak, štavelj, sremuš…
Vreme prolazi, ja još uvek bazam kroz rafove kao kroz maglu. Sastojke za ručak nemam. Povrće mi je žao da kupim u marketu, iako mi je nekako sigurnije. Pitam se šta se desilo sa poverenjem koje smo imali u zabrađene bakice na pijacama? Desilo se to da one nemaju deklaraciju na salati, luku i cvekli. A ko da razmišlja da li je možda polupismena bakica preterala sa pesticidima ili zaboravila naočari kad je dozirala tečno đubrivo? Šta da se radi? Možda naći nekog svog dobavljača iz okoline i kupovati kod njega? Što bismo ikome verovali u ovo smutno vreme, kada je novac merilo svega? A i ko će da trčka u okolinu, recimo, Valjeva po struk rotkvice svaki dan? Setim se ja naravno i jestivog samoniklog bilja, k’o velim, to je barem zdravo. Opskrbim se literaturom i razočarano shvatim da je svo to bilje, manje-više gorko. Maslačak, štavelj, sremuš… Ako ne baš gorko, onda specifičnog ukusa. Što će reći, deca ga neće hteti.
Slatko sam se ismejala:
„Ne mogu više. Svaki dan isto, ‘kupaj se Mito, peri zube, kupaj se Mito, peri zube’…svaki dan…“.
Tako moj sin kaze, “Zasto me vise ne ostavite na miru, samo mi govorite sta da radim…” 🙂 A zadaci su mu pranje zuba, kupanje i presvlacenje 🙂
da,da,krava,to je ono sto i meni treba! 🙂