Svaki dan sa sobom nosi priliku da svesno ili nesvesno i neplanirano uđemo u konflikt, a svaki konflikt nam pruža priliku za lični razvoj.
„Ne, nije”, odvratio je direktor. „Sve sam video. Dečaci su počeli da ga zadirkuju. Ovaj put, međutim, Robert im je rekao da prestanu, umesto da samo stoji i ćuti. Ali oni su ipak terali dalje. On im je strpljivo tri puta ponovio da prestanu, a oni su ga samo još žešće zadirkivali. Robert se tada odjednom vratio u učionicu i pokupio njihove torbice s užinom, da bi ih napolju sve istresao u veliku baru punu blata. Dok sam ja žurio prema njima s druge strane dvorišta, dečaci su napali Roberta. Počeli su da ga udaraju, ali on nije uzvraćao udarce.”
„Šta je uradio?” upitao je moj otac.
„Pre no što sam uspeo da stignem i prekinem svađu, Robert je zgrabio dvojicu dečaka i gurnuo ih u onu istu baru. Tako se isprskao blatom. Njih sam poslao kući da se presvuku, jer su bili mokri do gole kože.”
„Ali, nisam ih tukao”, javio sam se ja iz svog ćoška.
Otac mi je dobacio pogled i stavio prst na usne, pokazujući mi da treba da ćutim, a zatim se okrenuo direktoru i učitelju i rekao: „Porazgovaraćemo s njim o ovome kod kuće.”
Direktor i učitelj su klimnuli glavom, a učitelj je dodao: „Drago mi je što sam video sve što se dešavalo protekla dva meseca. Da ne znam šta je dovelo do ovog kupanja u blatu, ukorio bih samo Roberta. Međutim, budite sigurni da ću pozvati na razgovor i roditelje ostalih umešanih dečaka. Ne odobravam da se dečaci i njihova užina bacaju u blato, ali nadam se da će ovo biti kraj iživljavanju i maltretiranju s njihove strane.”
Sledećeg dana, upriličen je susret između mene i druga dva dečaka. Raspravili smo šta smo imali i rukovali se. Tog dana, na velikom odmoru, prilazila su mi druga deca, rukovala se sa mnom i tapšala me po leđima. Čestitali su mi što sam se usprotivio dvojici siledžija, koji su se i na njima često iživljavali. Zahvalio sam, ali sam im rekao: „Treblo bi da naučite da bijete svoje bitke. Ako ne naučite, celog života ćete biti kukavice koje će dozvoljavati da ih drugi maltretiraju.” Moj otac bi se ponosio da je čuo kako im ponavljam predavanje koje je on meni održao. Od tada, prvi razred je postao mnogo prijatniji. Stekao sam mnogo vrednog samopouzdanja, zadobio poštovanje svojih drugova iz odeljenja, a najlepša devojčica je postala moja devojka. Najzanimljivije od svega, međutim, jeste to što sam se naposletku sprijateljio i s onom dvojicom siledžija. Naučio sam kako da sredim situaciju tako što ću biti jak, umesto da budem slab i trpim strah i maltretiranje.
Tokom sledeće nedelje od oca i majke sam naučio nekoliko važnih lekcija na osnovu incidenta s blatnjavom barom. To je bila vruća tema za vreme večere. Naučio sam da u životu nema pravih i pogrešnih odgovora. Naučio sam da u životu valja donositi odluke i da svaka odluka sa sobom nosi i posledice. Ako nam se ne dopada odluka i posledica koju donosi, onda treba da donesemo drugačiju odluku, koja će imati drugačiju posledicu. Iz događaja s blatnjavom barom, od majke sam naučio da valja biti dobar i prijatan, a od oca da valja biti jak i spreman da uzvratiš. Naučio sam da previse jednog ili drugog, ili samo jedno bez drugog, može da bude ograničavajuće. Baš kao što previše vode može da ubije biljku koja umire od žeđi, mi ljudi u svom ponašanju često odlazimo u jednu ili drugu krajnost. Kao što je rekao moj otac one večeri kad smo se vraćali iz direktorove kancelarije: „Mnogi ljudi žive u crno-belom svetu, ili svetu ‘dobrog’ i ‘lošeg’. Mnogi bi ti savetovali da nikad ne uzvraćaš, dok bi ti drugi savetovali da svaki put uzvratiš. Medutim, ključ uspeha u životu je ovaj: ako moraš da uzvratiš, moraš i da znaš tačno koliko jako da uzvratiš. Za to je potrebno mnogo vise inteligencije nego za puko ‘vrati im’ ili ‘nemoj im vratiti’.”
Moj otac je često govorio: „Istinska inteligencija nalazi se u spoznaji šta je primereno, radije nego prosto šta je dobro ili lose.” Kao šestogodišnji dečkić naučio sam od majke da moram da budem dobar i prijatan, ali sam naučio i da je moguće biti previse dobar i prijatan. Od oca sam naučio da budem jak, ali sam naučio i da svojom snagom treba da raspolažem inteligentno i primereno situaciji. Često kažem da medalja ima dve strane. Nikad nisam video neku koja ima samo jednu. Međutim, previše često zaboravljamo na tu činjenicu. Često mislimo da je ona strana na kojoj se nalazimo jedina strana ili ispravna strana. Možda smo tada pametniji i možda zaista znamo činjenice, ali možda time i ograničavamo svoju inteligenciju.”
Ne postoji čaroban recept za rešavanje konflikata, ali svest o tome da konflikti jesu deo našeg života i da su tu kao smernica i prilika za razvoj, može nam pomoći da sagledamo njihove pozitivne strane i da učimo iz njih.
Tekst pripremila Marija Stanojević
Izvor: deteplus.rs
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.