Danima bih samo da ćutim. Od jeze. Od tuge. Od skrhanosti, koja se nalazi ispod svakodnevnice koja se kotrlja i učenja zadataka sa detetom i planiranja sutrašnjeg dana.
Ta skrhanost zna da neki od nas to nemaju. Ni zadatke sa svojom decom.
Ni svoje sutrašnje planove.
Ni svoje svakodnevnice.
Ni svoje nebo.
Nemaju samo zato što su imali poverenja u one koji izdaju poslove i potpisuju upotrebne dozvole.
Nemaju zato što je ovde najvažnije kako nešto izgleda, do prvih izbora ili prvog TV Dnevnika, a ne to koliko smo bezbedni i koliko će trajati.
Nemaju zato što što mi postepeno normalizujemo ono sasvim nenormalno i nebezbedno.
Nemaju zato sto smo se umorili. Zato što smo svi na “ NE VREDI!“.
I nije mi vreme za pametne misli.
Možda ni za to da podvučem da se zato borimo protiv Rio Tinta, jer će neki ljudi nastradati i niko neće biti odgovoran. Pokrićemo ih velom “ NE VREDI!“
Nije vreme da nas opomenem da nemamo pravo na “ NE VREDI!“ , jer ovu zemlju ostavljamo našoj deci koja zaslužuju bar to da budu bezbedna u školama i pod nadstrešnicama stanica.
Nije danas vreme da pišem o našoj deci i o svetu koji im ostavljamo, jer mnogi roditelji, porodice, bližnji, danas jauču.
Ali želim da kažem da smo odgovorni svi mi JER GLEDAMO SVOJA POSLA.
Celi dan zvone zvona. Zaludnih li smrti, Bože dragi!
Autor: Ljiljana Milić