Koliko smo se puta zapitali koliko dobro znamo svoje roditelje? Odrastajući uz njih gledali smo ih i upijali njihove priče, dela, ponašanje… Ipak, da li smo zaista uspeli da ih upoznamo i sagledamo kao obične ljude?
O tome je, iz svog ličnog, ali i iz iskustva kao praktičar Praktične psihologije pisala, psihoedukator, pisala Ljiljana Milić, autorka knjige „(B)Ranjeno mesto“.
„Rekla mi je:
– O svojoj mami znam samo ono što se tiče njenih problema s tatom. Znam šta ju je mučilo, ko ju je povredio, na koga se ljutila, koliko joj je posao bio težak… Znam samo to.
Kad u sećanju posegnem za fiokom na kojoj piše „mama“, ona je gotovo prazna.
Ne znam o čemu je sanjala, koja joj je bila omiljena boja, pesma, šta ju je radovalo, šta ju je zasmejavalo. Ne znam koji su joj ukusi bili najdraži, zašto se zaljubila u mog tatu…
Zapravo – ne poznajem je.
I to je tužno. Ne znam ništa o tome ko je moja mama bila – kao čovek.
– Da, tužno je – odgovorila sam. Neki roditelji igraju uloge koje ne ostavljaju prostor za pravo povezivanje s decom. A ponekad ni sami nisu povezani sa sobom – pa ne znaju kako da se povežu s drugima. Ni sa sopstvenom decom.
I tako ostajemo s praznim fiokama. Oni odu, a mi ih nikada nismo zaista upoznali. (A to znači da ni oni nas nisu poznavali.)
Moja praksa pokazuje da, kada roditelje ne upoznamo kao ljude – a to, u preciznijem psihološkom smislu, znači da se nismo optimalno separisali od njih kao individue – vrlo kompleksno tugujemo kada odu. U tom periodu žalovanja često nas prate osećanja krivice i samoosude. Sve što smo im zamerali, sve te praznine koje su ostale u nama – nastavljaju da nas proganjaju.
Tako je kako je. To ne možemo mnogo da promenimo.
Ali možemo nešto drugo.
Možemo da se potrudimo da nas naša deca upoznaju. Da im pričamo o sebi – o svom detinjstvu, mladosti, uspesima, a još više o padovima.
Da im ispričamo kako smo se podizali iz sopstvenih pepela.
Možemo da im punimo tu fioku – da je ispunimo detaljima, slikama, mirisima, istinama…
Tako da, kada nas više ne bude, imaju nas uz sebe.
Možda je baš to ta promena koja počinje od nas.
Transgeneracijska.“
Autorka: Ljiljana Milić, PromenaDA