Najkompleksnije žale za svojim roditeljima oni kojima roditelji nisu dopustili da ih upoznaju kao obične ljude

Moja praksa pokazuje da, kada roditelje ne upoznamo kao ljude – a to, u preciznijem psihološkom smislu, znači da se nismo optimalno separisali od njih kao individue – vrlo kompleksno tugujemo kada odu - piše Ljuljana Milić, PromenaDA

Koliko smo se puta zapitali koliko dobro znamo svoje roditelje? Odrastajući uz njih gledali smo ih i upijali njihove priče, dela, ponašanje… Ipak, da li smo zaista uspeli da ih upoznamo i sagledamo kao obične ljude?

O tome je, iz svog ličnog, ali i iz iskustva kao praktičar Praktične psihologije pisala, psihoedukator, pisala Ljiljana Milić, autorka knjige „(B)Ranjeno mesto“.

- Advertisement -

„Rekla mi je:

– O svojoj mami znam samo ono što se tiče njenih problema s tatom. Znam šta ju je mučilo, ko ju je povredio, na koga se ljutila, koliko joj je posao bio težak… Znam samo to.

Kad u sećanju posegnem za fiokom na kojoj piše „mama“, ona je gotovo prazna.

Ne znam o čemu je sanjala, koja joj je bila omiljena boja, pesma, šta ju je radovalo, šta ju je zasmejavalo. Ne znam koji su joj ukusi bili najdraži, zašto se zaljubila u mog tatu…

Zapravo – ne poznajem je.

I to je tužno. Ne znam ništa o tome ko je moja mama bila – kao čovek.

- Advertisement -

– Da, tužno je – odgovorila sam. Neki roditelji igraju uloge koje ne ostavljaju prostor za pravo povezivanje s decom. A ponekad ni sami nisu povezani sa sobom – pa ne znaju kako da se povežu s drugima. Ni sa sopstvenom decom.

I tako ostajemo s praznim fiokama. Oni odu, a mi ih nikada nismo zaista upoznali. (A to znači da ni oni nas nisu poznavali.)

Moja praksa pokazuje da, kada roditelje ne upoznamo kao ljude – a to, u preciznijem psihološkom smislu, znači da se nismo optimalno separisali od njih kao individue – vrlo kompleksno tugujemo kada odu. U tom periodu žalovanja često nas prate osećanja krivice i samoosude. Sve što smo im zamerali, sve te praznine koje su ostale u nama – nastavljaju da nas proganjaju.

Tako je kako je. To ne možemo mnogo da promenimo.

Ali možemo nešto drugo.

Možemo da se potrudimo da nas naša deca upoznaju. Da im pričamo o sebi – o svom detinjstvu, mladosti, uspesima, a još više o padovima.

- Advertisement -

Da im ispričamo kako smo se podizali iz sopstvenih pepela.

Možemo da im punimo tu fioku – da je ispunimo detaljima, slikama, mirisima, istinama…

Tako da, kada nas više ne bude, imaju nas uz sebe.

Možda je baš to ta promena koja počinje od nas.
Transgeneracijska.“

Autorka: Ljiljana Milić, PromenaDA

spot_img

Najnovije

Na današnji dan je rođen Nikola Tesla, čovek koji je osvetlio svet

Poznato je da je Nikola Tesla imao mnoge neobične i nesvakidašnje navike, ali se veruje da je većinu njih praktikovao kako bi mu mozak bolje radio.

Na bake oduvek miriše detinjstvo. One su majstorice koje čistom emocijom boje dane, a kasnije sećanja i ušuškavaju ih toplinom svog zagrljaja.

Najukusnija jela, najlepši raspusti, savladana životna lekcija, savet zlata vredan – sve to nosi bakin pečat. Piše Marija Bulajić Škuletić

Šta razmak između članova porodice na dečjem crtežu može da nam kaže?

Dečji crteži nisu presuda o porodici, već odraz jednog trenutka, jedne emocije ili jednog doživljaja. Kada ih posmatramo sa radoznalošću, bez osuđivanja i brzih zaključaka, oni mogu postati dragocen način da bolje razumemo svoje dete.

Trener nije tu da stvori šampiona. Tu je da pomogne detetu da postane čovek.

Kada se govori o dečijem sportu, najčešće se priča o rezultatima, medaljama, pobedama i talentu. Međutim, suština sporta u dečijem uzrastu nalazi se na drugom mestu. Piše: Filip Gacić

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img