Ljiljana Radenović je profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao mama desetogodišnje Klare, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Uvek se suočim sa problemom da opišem ko sam, pošto mi je teško da sebe vidim kroz funkcije koje obavljam. Ukratko, profesor sam filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i Klarina mama. U ovim ulogama ponekada uživam, a ponekada nešto manje.
Kako sam se snašla u novoj ulozi?
Majka sam postala sa 36 godina, dok smo suprug i ja još živeli u Kanadi gde smo završili doktorske studije. To je bio najveći obrt u mom životu a te prve godine sam provela u postpartum depresiji koja je u mom slučaju trajala oko tri godine. Majčinstvo nije bilo ni nalik na priče iz magazina, filmova i onoga što su mi žene koje su imale decu prenele. Barem ne za mene. Umesto ushićenja i radosti koji su jedva ponekada bili tu, ja sam se osećala kao da sam u zatvoru lišena slobode. Ne neke metafizičke, apstraktne slobode, već osnove slobode fizičkog kretanja: da slobodno izađem iz kuće bez muke i organizacije, već tako što obujem cipele i kažem: hej, dragi, vraćam se za par sati. Druga stvar koja me je zatekla jeste neprestana briga; briga za drugu osobu koja nikada ne prestaje i za koju sam odjenom znala da je tu sada zauvek sa mnom. I na kraju, strašna dosada roditeljstva. Dosada hranjenja, pelena, dosada druženja sa drugim roditeljima, dosada dečijih igara i rođendana. Dosada me je možda i najviše iznenadila. O tome nisam čula ništa pre nego sam dobila dete. Stvari su se, srećom, s godinama promenile nabolje.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u 20/30/40-im?
Sada kada razmišljam, teško da bih mogla da navedem mane majčinstva u poznijim godina (posle 35). Obično se u prilog dobijanja dece u dvadesetim navodi da smo tada mlađe, jače, da sve muke lakše podnosimo. Međutim, meni se čini da ništa od toga nije dovoljno dobar razlog da bismo se odrekli bezbrižnosti koje te godine sa sobom nose. Takve bezbrižnosti više nikada neće biti i to je jedina šansa da je proživimo. A bezbrižnost ne ide uz dete. U tridesetima žena je zrelija, starija i spremnija za nova iskustva.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Ne. Istina je da mi prve tri godine nista nije bilo smešno. Tek kasnije su se otvorile mogućnosti za humor. Na primer, pre par godina (Klari je bilo sedam), dok smo trčale za autobusom, ja sam pala, na šta je Klara rekla: “Joj mama je’l ti dobro? Hvala Bogu izgleda da niko nije ovo snimio”. Ali moja najdraža anegdota koju najčešće prepričavam se odigrala kada je Klari bilo nekih pet godina. Dok smo šetale, ja sam je pitala šta misli, koja od sledećih filozofskih izjava je najbesmislenija: a) Mislim, dakle postojim. (Dekart) b) Znam da ništa ne znam (Sokrat) c) Ovo je najbolji od svih mogućih svetova (Lajbnic). Klara je malo mislila pa me je pitala: “A kada je živeo ovaj poslednji?” Ja sam odgovorila: “Pre nekih trista godina.” Na to će ona: “Pa, možda u njegovo vreme jeste bio najbolji ali danas sigurno ne”.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Rekla bih, a uvek i kazem kada me pitaju: Nemojte pre sredine tridesetih. Svakako ćete uživati sa decom i posle, a sloboda koju možete da imate u dvadesetima je zauvek izgubljena kada dvadesete prođu. Nigde ne žurite.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Roditeljstvo nas čini boljim ljudima utoliko što nas tera da zaboravimo na svoje sitne prohteve, na besmislena zadovoljstva; deca nas leče od samoopsednutosti koja nam dobro stoji dok smo mlađi ali posle postaje teret i muka. Ljubav koju pružam Klari je ista ona ljubav koju je nekada moja majka, dok je bila živa, pružala meni, a Klara mi uzvraća svojom dečijom ljubavlju. Iz te obostrane ljubavi obe rastemo. To je ujedno i najvažnije u odnosu roditelja i deteta.
Ovo me niste pitali
Ne priča se vrlo često o tome kako deca utiču na brak. Rođenje deteta je zapravo težak udarac za intimu dvoje ljudi. Pored neprospavanih noći, stresa, briga, fizičkog napora, ne ostaje mnogo vremena za sve one zajedničke aktivnosti koje su nekada jačale vezu: za dugačke šetnje, odlaske u bioskop itd. I to naravno ljude nužno otuđuje. Ali, ukoliko bi se ovo češće tematizovalo i ukoliko bi i žene i muškarci bili svesni toga da gotovo svi drugi ljudi prolaze kroz slične bračne krize dok su im deca mala, manje njih bi krivilo svoje partnere za trenutnu situaciju i nezadovoljstvo. Ja uvek svima kažem: sve je to normalno, stvari će se popraviti sa godinama jer deca rastu, a onda će biti vremena i da se spava i da se povrati izgubljeni odnos.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.