„Iako danas imamo bolje mišljenje o sebi, nemamo baš previše razloga za to“, podseća Džin Tveng – nade polagane u nove metode vaspitanja izjalovile su se, a njihov rezultat – inflacija samopouzdanja koje je u neskladu sa realnim mogućnostima, nije se pokazao kao preterano korisna stvar.
Utapanje u sebe
O okeanu gluposti koji nas svakodnevno zapljuskuje sa malih ekrana potrošeno je već mnogo reči, i volimo da kažemo da nas u tom pogledu ništa više ne može previše iznenaditi, budući da je u savremenoj tržišnoj medijskoj utakmici, sinonim za dobar program postao gledan program – onaj koji producentima donosi mnogo parica od skupih sekundi reklamnog prostora.
Zapanjuje nešto sasvim drugo – sa koliko se prirodnosti, samoobuzetosti, i egzibicionizma uskače u današnjih 15 minuta slave. Mladi, kao najčešći učesnici ove vrste programa, deluju prosto kao da su odrasli pred kamerama, navikli da je svaki njihov pokret i postupak od neizmernog značaja, i da oni samo treba da budu „ono što jesu“, pa ćemo ih mi voleti. Izgledaju i ponašaju se kao da im je sasvim logično da svi mi ispred malih ekrana p r ovodimo živote čekajući da čujemo šta baš oni misle o trenutnoj društveno-političkoj situaciji, globalnom otopljavanju ili najnovijem holivudskom blokbasteru.
“Oni su odrastali učeći da je sasvim prirodna stvar biti u centru pažnje, i stavljati uvek sebe na prvo mesto.”
Zapravo, oni i imaju sve razloge da smatraju da su nešto posebno, i da su njihove ideje, raspoloženja i bubice vredni svakog sekunda tuđe pažnje, kao uostalom i većina onih rođenih u 70/80-im godinama i kasnije. Kao srpska verzija „generacije Y “, „Milenijumske generacije“ odnosno „generacije Ja“, kako ju je krstila američki psiholog Džin Tvendž (Jean Twenge) u svojoj studiji „Generacija Ja: zašto su današnji mladi amerikanci samouvereni, prodorni, ambiciozni – i nesrećni kao nikada ranije“ (“ Generation Me : Why Today’s Young Americans Are More Confident, Assertive, Entitled — and More Miserable than Ever Before), oni su odrastali učeći da je sasvim prirodna stvar biti u centru pažnje, i stavljati uvek sebe na prvo mesto. Tvendž bazira svoje argumente na 14 godina sopstvenih istraživanja, i višedecenijskim rezultatima kolega psihologa, baziranim na anketiranju više od 40.000 subjekata.
Prema njenoj hipotezi, „generacija Ja“ obuhvata sve one koji su rođeni u rasponu od poslednjih 30 godina, što znači da u nju spadaju i današnji osnovci i tridesetogodišnjaci, a ono što im je svima zajedničko, jeste da su odrasli u eri u kojoj je fokusiranje na sebe ne samo tolerisana praksa, već i društveno promovisani životni stil. Oni su zamorčići epohe u kojoj su stručnjaci i profesionalci na juriš preuzeli ljudsku ličnost pod svoje, pretvorivši, kroz intenzivnu psihologizaciju i terapeutizaciju svakodnevice, građanina u pacijenta, a porinjanje u sebe u vladajući društveni etos.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMOZOFIJA
Indra Nuji: Kako uskladiti biološki i karijerni sat – kad su kod žena oni u konfliktu?
Bivši izvršni direktor kompanije PepsiCo, Indra Nuji, govorila je o tome kako se (ne)uklapa karijera u majčinstvo, kao i ko najviše trpi u životu poslovno uspešne žene i majke. "Biološki...
Јесам ли ја SOCCER MOM?
Пише: Оливера Драгишић Сокер-мам (soccer mom) је друштвена појава о којој се у Америци, Канади и Аустралији више од тридесет година говори са великом медијском пажњом. У српском језику нема...
Šest načina na koje roditelji govore “NE”
Piše: Jovana Papan “Ne” je jedna od reči sa kojom ćete kada postanete roditelj izgraditi poseban odnos. Za početak, izgovorićete je mali milion puta od trenutka kada vaša beba prvi...
Najteže letnje pitanje za svakog roditelja
Piše: Jovana Papan Svako ko postane roditelj, zna da ga jednog dana očekuju neka teška pitanja koje će mu potomstvo postavljati i koja će zahtevati ozbiljan, promišljen i dalikatan pristup....
Hvala Jovana za odlican tekst!
Podrska prof.Milici Novkovic