„Iako danas imamo bolje mišljenje o sebi, nemamo baš previše razloga za to“, podseća Džin Tveng – nade polagane u nove metode vaspitanja izjalovile su se, a njihov rezultat – inflacija samopouzdanja koje je u neskladu sa realnim mogućnostima, nije se pokazao kao preterano korisna stvar.
Sudar sa realnošću
Očekivanja „generacije Ja“ su tako velika, a realnost je toliko puna izazova, da će oni verovatno postati nejneostvarenija generacija do sada. Naučili su da mogu da budu šta god požele, odrasli su usvajajući sistem vrednosti po kome je najvažnije biti bogat i slavan, i logično je da sada smatraju da je to njihov domet. Pošto misle da je poželeti jednako zaslužiti, provode svoje dvadesete godine pokušavajući da ostvare svoje snove, i ne pristaju na kompromise. Kada se zaposle, ne pristaju da posao bude njihov život, ali očekuju da ih „ispunjava“, da rade nešto od značaja; u opštenju sa saradnicima, ne dozvoljavaju da ih neko tretira sa visine, jer „znaju koliko vrede“, i očekuju da uvek budu „ispoštovani“. Nisu spremni da oćute šefu, jer su naučeni da sve kažu „u lice“, i da naglas analiziraju svoje emocije i odnose.
Kada je u pitanju zarada, tu su tek u oblacima – američki tinejdžeri ispitivani 1999. godine prognozirali su sebi prosečnih 75 000$ godišnje plate kada napune 30, a u realnosti im sleduje samo 27 000$, jedva nešto više od trećine očekivanog. Prema aktuelnom stanju ekonomije, iako skoro svi računaju na diplome koledža (80% njih) ili univerziteta, visoke plate, kuće od 250 000$, i privatne škole za svoju decu, biće dobro ukoliko uspeju da bar približno dostignu svoje roditelje i nekako se uguraju u srednju klasu. Dobrih poslova je sve manje, plate su sve niže, kuće sve skuplje, dostupne samo manjini populacije, a zdravstveno osiguranje može da priušti sve manji procenat ljudi.
“Kako su se kao ličnosti formirali postavljajući uvek sebe i ispunjenje ličnih potencijala u fokus, oni su nesposobni da se posvete drugim ciljevima izvan sebe.”
Kao rezultat razočarenja koje neminovno pogađa posle sudara sa stvarnošću, sve je više depresivnih mladih ljudi, sve više njih doživljava emotivni slom kada shvati da više nisu superstarovi iz učionica, već obične plave i bele kragne, radnička i činovnička klasa, koja će se do (sve neizvesnije) penzije batrgati radeći jednolične i nimalo „popularne“ poslove kako bi prehranila porodicu. Kako su se kao ličnosti formirali postavljajući uvek sebe i ispunjenje ličnih potencijala u fokus, oni su nesposobni da se posvete drugim ciljevima izvan sebe, kada već iznevere sopstvene mladalačke snove. Postaju razočarani, cinični, isprazni, nezainteresovani za zajednicu, otuđeni, gube kontrolu nad sopstvenim životom. Čak 20% mladih danas ima obiljne napade kliničke depsresije u odnosu na 2% početkom 20. veka, od povećane anksioznosti pati gotovo svaki student, u odnosu na 25% njih pre pola veka.
Strategija za propast
Nemamo ni mi previše razloga da se radujemo što nismo Amerika. Zbog specifičnih kulturnih i istorijskih uslova, moglo bi se diskutovati o tome kada se rađaju prvi domaći „Ja“ klinci, i koje su lokalne specifičnosti ovog fenomena, ali je očigledno da su generacije rođene u 90-im godinama i kasnije, definitivno sustigle svoje američke vršnjake. To su isti oni poletarci kojima svakog podneva donosite doručak u krevet, iste one atlete i gazele koje se sa penzionerima i trudnicama svakodnevno tuku za mesto u autobusu, i isti oni samozaljubljeni protagonisti domaćih rialiti šou programa, koji su u sveže reformisanim školama, na časovima predmeta „jezik i komunikacija“ naučili da koriste samo prvo lice jednine. Oni trepću kao Širli Templ kada ih posmatra kamera, diskutuju kao kod Opre kada im se postavi neko pitanje, i histerišu kao Paris Hilton ako ih neko ne „ispoštuje“. Roditelji su presrećni što su im deca tako prodorna i snalažljiva, tako zrela i puna talenata. U školi im ide fenomenalno, a ako slučajno bude nekih problema, mama i tata odmah doleću da ispitaju ko je to kriv zbog toga što su njihova čeda zakinuta. A ako su im deca malo više agresivna, ništa strašno – to je sigurno zbog stresa od svih tih silnih predmeta i ocena, teške školske torbe, lošeg prijema na mobilnom – ionako će se sve rešiti čim im se profesor izvini što su morala da ga biju.
Imaju već sjajne planove za svoju budućnost, otprilike na nivou onih američkih – čim pronađu, i zatim upoznaju sebe, baciće se na kontruktivne unutrašnje dijaloge iz kojih će se već izroditi neki kompromis o tome šta bi u životu moglo da ispuni njihove potencijale, i obogati njihova iskustva.
A onda, kada jednog dana izvire iz sopstvenog bića, saznaće da njihova skupa fakultetska diploma više ne važi, da kum više nije u upravnom odboru, a da su svojih 15 minuta slave odavno potrošili. Kad odluče da upotrebe svoj poslednji adut, shvatiće da je „dovoljno je samo poželeti“ – samo besmisleni reklamni slogan u kampanji za najnoviji lek protiv depresije.
(Tekst originalno objavljen na sajtu NSPM 2007. godine)
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMOZOFIJA
Indra Nuji: Kako uskladiti biološki i karijerni sat – kad su kod žena oni u konfliktu?
Bivši izvršni direktor kompanije PepsiCo, Indra Nuji, govorila je o tome kako se (ne)uklapa karijera u majčinstvo, kao i ko najviše trpi u životu poslovno uspešne žene i majke. "Biološki...
Јесам ли ја SOCCER MOM?
Пише: Оливера Драгишић Сокер-мам (soccer mom) је друштвена појава о којој се у Америци, Канади и Аустралији више од тридесет година говори са великом медијском пажњом. У српском језику нема...
Šest načina na koje roditelji govore “NE”
Piše: Jovana Papan “Ne” je jedna od reči sa kojom ćete kada postanete roditelj izgraditi poseban odnos. Za početak, izgovorićete je mali milion puta od trenutka kada vaša beba prvi...
Najteže letnje pitanje za svakog roditelja
Piše: Jovana Papan Svako ko postane roditelj, zna da ga jednog dana očekuju neka teška pitanja koje će mu potomstvo postavljati i koja će zahtevati ozbiljan, promišljen i dalikatan pristup....
Hvala Jovana za odlican tekst!
Podrska prof.Milici Novkovic