„Iako danas imamo bolje mišljenje o sebi, nemamo baš previše razloga za to“, podseća Džin Tveng – nade polagane u nove metode vaspitanja izjalovile su se, a njihov rezultat – inflacija samopouzdanja koje je u neskladu sa realnim mogućnostima, nije se pokazao kao preterano korisna stvar.
Svi su pobedili
Škole su se veoma brzo uključile u trend i počele predano da rade na razvijanju dečjeg „samopouzdanja“, koje je postalo važnije od učenja slova i razlomaka. Kako tvrdi Tomas Sovel ( Thomas Sowell ) u knjizi „Istina o američkom obrazovanju“ (Inside American Education), tradicionalno gradivo i rad na razvijanju kritičkog mišljenja, postepeno su ustupili mesto psihoterapiji i politički korektnim klišeima, a sve u cilju „razvijanja cele ličnosti“. Postalo je najvažnije ubediti decu da su posebna samo zato što su „ono što jesu“, bez obzira na uspeh u učenju ili talente. Učiteljima i nastavnicima stalno je sugerisano da ne ukazuju previše deci na njihove greške, kako se ona ne bi zbog toga obeshrabrila. U pojedinim školama čak je direktivom izbačena iz upotrebe crvena olovka kojom su se do tada ispravljali pismeni zadataci, jer crvena boja, navodno, loše utiče na dečje samopoštovanje. Uvode se i novi predmeti kako bi učenicima bilo zabavnije – osnovcima se predaju efemerne teme kao što su „mistično i natprirodno“, ili „velike američke ljubavne priče“, dok se elementarne stvari, poput dela klasičnih pisaca, ostavljaju za visoko obrazovanje.
“Ako i dođe do nekih problema, roditelji neće pitati svoje dete „šta si to uradio?“ već „šta su ti uradili?“ – odgovornost je uvek na drugima, jer je „njegovo veličanstvo dete“ postalo uvek u pravu.”
Pozitivna diskriminacija postala je uobičajena praksa – deca se nagrađuju bez obzira na rezultate, i niko više ne sme ostati bez diplome samo zato što ima i boljih, pa su trofeji i priznanja postali „kompenzacija za pojavljivanje“. Deca navikla na stalnu hvalu kod kuće, očekuju isti tretman i u školi, a latentni pritisak visokih očekivanja utiče i na profesore, koji već decenijama konstantno učenicima i studentima daju sve više i više ocene, što degradira sam smisao ocenjivanja. Nema više frke za klince ni kada se zakaže roditeljski sastanak – ako i dođe do nekih problema, roditelji neće pitati svoje dete „šta si to uradio?“ već „šta su ti uradili?“ – odgovornost je uvek na drugima, jer je „njegovo veličanstvo dete“ postalo uvek u pravu.
Čeda „bejbi bumera“
Kako se dogodilo da roditelji zapadnu u takvo titranje sopstvenoj deci, koja su ionako, po prirodi daleko egocentričnija od odraslih? Osećaj krivice je jedno od objašnjenja – prema istraživanju sociologa, roditelji danas u proseku sa decom nedeljno provode 22 sata manje nego što su provodili 1960. godine. Prezaposleni roditelji, koji sve manje viđaju svoju decu, logično žele da to malo zajedničkog vremena sa decom provedu u ljubavi i harmoniji, sa što više maženja i paženja, uz hvaljenje umesto muštranja i nametanja discipline. Kako objašnjava Kristofer Laš (Christopher Lasch) u studiji „Narcistička kultura“, nadzor stručnjaka i stalan pritisak društvenog liberalizma i atmosfere permisivnosti, odgovara roditelje od tradicionalnih metoda samopomoći i verovanja vlastitim instiktima. I sami pod uticajem imperativa samoostvarenja, i ideala savršenog roditelja, dete doživljavaju kao sopstveni produžetak, objekat ulaganja naučne i formalne brige o fizičkoj i duhovnoj higijeni. Usled narušenog roditeljskog samopouzdanja, obasipaju ga neumerenom pažnjom i brigom, podstičući detetov preterani osećaj vlastitog značenja.
Indikativno je takođe i to što su pripadnici „generacije Ja“ zapravo potomci kontrakulturne generacije „bejbi bumera“. Kao deca rođena u velikom populacionom bumu posle drugog svetskog rata, bejbi bumeri su sebe, i svoje sveže patentirano „unutrašnje biće“, otkrili tek u odraslom dobu, kroz proteste, grupne sesije, „primalnu terapiju“, seminare „oslobađanja“, „ponovnog rađanja“, vraćanja majci Zemlji, bekstvo od autoriteta, konformizma i slično. Oslobođeni i samospoznati, želeli su svojoj deci da pruže radikalno drugačije vaspitanje od onog strogog i tradicionalnog koje su sami imali, a koje je toliko dugo sputavalo njihove ličnosti i osećanja. Umesto na društvenu integraciju i traženje svog mesta u zajednici, što je do tada bila praksa, oni su svoju decu usmeravali na traženje sebe, insistirajući na individualizmu i nonkonformizmu.
Kao rezultat novih metoda vaspitanja, kulta samospoznaje, etabliranja personalnosti, „moderne duše“, i obilatog zasipanja pohvalama bez zasluge, kod mladih generacija je došlo do svojevrsne „inflacije ega“. Narcizam s vremenom prerasta u konstitutivnu društvenu energiju, vladajući društveni mentalitet koji je neophodan za preživljavanje. Godine 1950., samo 12% američkih tinejdžera smatralo je sebe „važnom osobom“, a danas je takvih 80%. Prema rezultatima anketa sprovedenih na američkim studentima u periodu od 1982. do 2006. godine, broj osoba koje se uklapaju u opis narcisoidne ličnosti porastao je sa jedne trećine na dve trećine – standardni upitnik sadržavao je tvrdnje kao što su „Ako bih ja vladao svetom, on bi bio bolje mesto“ „Mislim da sam specijalna osoba“ , ili „Živeću svoj život kako god ja želim“.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMOZOFIJA
Indra Nuji: Kako uskladiti biološki i karijerni sat – kad su kod žena oni u konfliktu?
Bivši izvršni direktor kompanije PepsiCo, Indra Nuji, govorila je o tome kako se (ne)uklapa karijera u majčinstvo, kao i ko najviše trpi u životu poslovno uspešne žene i majke. "Biološki...
Јесам ли ја SOCCER MOM?
Пише: Оливера Драгишић Сокер-мам (soccer mom) је друштвена појава о којој се у Америци, Канади и Аустралији више од тридесет година говори са великом медијском пажњом. У српском језику нема...
Šest načina na koje roditelji govore “NE”
Piše: Jovana Papan “Ne” je jedna od reči sa kojom ćete kada postanete roditelj izgraditi poseban odnos. Za početak, izgovorićete je mali milion puta od trenutka kada vaša beba prvi...
Najteže letnje pitanje za svakog roditelja
Piše: Jovana Papan Svako ko postane roditelj, zna da ga jednog dana očekuju neka teška pitanja koje će mu potomstvo postavljati i koja će zahtevati ozbiljan, promišljen i dalikatan pristup....
Hvala Jovana za odlican tekst!
Podrska prof.Milici Novkovic