Koliko je današnje društvo duboko uronjeno u strahove kada su u pitanju granice dečjih sloboda, pokazuje i slučaj njujorške novinarke Lenore Škenazi
“Osnovna razlika jeste u tome što njihovi roditelji nisu svakoga dana zaplašivani jezivim slučajevima koji su se desili negde, nekome, iako su takvi slučajevi i tada postojali. Čak ih je bilo i više nego sad.”
Bicikli odlaze u istoriju?
Kao posledica opšte proliferacije paranoje, deca u Americi danas odrastaju uglavnom u zatvorenim prostorima, igrajući igrice ili surfujući po internetu. Kada i izađu napolje, to se odvija na strogo organizovan način, kao trening ili takmičenje. Samo 6% američke dece bejzbol danas igra „na svoju ruku“, tj. van škole ili kluba. Pored grupnih sportova, i vožnja bicikla, plivanje i pecanje sve više izumiru – u poslednjih deset godina opali su za jednu trećinu. Prodaja bicikala samo od 2000. do 2004. opala je za 21%, a bazeni se sve brže zatvaraju širom SAD-a.
“Organska” deca
Kako bi pružila podršku drugima koji se osećaju kao ona, Škenazijeva je napravila blog pod nazivom Free Range Kids. U slobodnom prevodu, to su “prirodno gajena deca”, jer je u pitanju parafraza izraza “Free range chicken” koji označava kokoške koje nisu industrijski gajene u kavezima već se slobodno kreću po dvorištu. Na njenom blogu, brojni roditelji ostavljaju svoja iskustva i ideje koje mogu pomoći u borbi protiv paranoidnog roditeljstva, šireći stav da pružanje malo sloboda deci, ne znači isto što i njihovo zapostavljanje. Takođe, da prezaštićivanje dece vama možda može umiriti savest, ali će njima definitivno naškoditi, budući da je osamostaljivanje nužan i prirodan deo odrastanja.
“Kako bi pružila podršku drugima koji se osećaju kao ona, Škenazijeva je napravila blog pod nazivom Free Range Kids.”
Deca bez prava na igru
Fenomen prezaštićenog deteta nije aktuelan samo u Sjedinjenim državama. Situacija je slična i u Britaniji, gde je tokom poslednjih decenija zabeleženo drastično smanjenje trajanja dečjeg boravka na otvorenom prostoru, kao i igre bez roditeljskog nadzora. Sračunato je čak, da je područje na kome se današnje prosečno devetogodišnje dete može kretati samostalno, devet puta manje nego što je bilo 1970. godine. Krivci za to, prema studijama, na prvom mestu su roditeljski strah od stranaca i saobraćaja. Oko 80% roditelja veruje da današnja deca odrastaju u mnogo nesigurnijem okruženju nego ranije. Međutim, uprkos tom vladajućem utisku, čini se da deca zapravo nikada nisu bila sigurnija nego što su sada – bezbednost dece danas je na mnogo višem nivou nego, na primer, 1970: ekstremni slučajevi kao što su otmice i ubistva, otprilike su iste učestalosti kao i pre pedeset godina, dok je broj su saobraćajnih nesreća sa dečjim žrtvama prepolovljen.
“Sračunato je čak, da je područje na kome se današnje prosečno devetogodišnje dete može kretati samostalno, devet puta manje nego što je bilo 1970. godine.”
I pored toga, pritisak povodom pitanja dečje bezbednosti stalno raste. Uticajni „Britanski medicinski žurnal“, na primer, pre nekoliko godina je u potpunosti zabranio upotrebu reči „nesreća“, budući da je prevladalo mišnjenje da se svaki neželjeni događaj može i mora izbeći, te da uvek postoji neko ko je za to odgovoran. Slučajne povrede koje ni Supermen ne bi mogao da spreči, pretvaraju se tako u „roditeljski nemar“, pa postaje, na primer, sasvim normalno da mame daju prvi zalogaj čvrste hrane svojoj bebi u prisustvu lekara zbog opasnosti od gušenja, sve češće se mogu videti tek prohodala deca kako nose kacige, a jedna trećina američkih đaka u školu ne polazi bez antibakterijskog gela.
Škole bez igrališta
Predškolske ustanove i škole postaju dežurni krivci za sve što se desi dok su deca pod njihovim nadzorom – pa bio to i slučajni sudar glavama dvoje nepažljivih vršnjaka koji se igraju „šugice“. To ih, sa jedne strane, tera da budu krajnje odgovorni u svom poslu. Sa druge, takav pritisak podstiče ih da uvode neka radikalna rešenja, koja su u suštini mnogo štetnija po decu nego mogućnost povremenog zadobijanja čvoruge, a koja se obično svode na izbacivanje svih onih aktivnosti koje bi eventualno mogle da budu rizične, od baratanja ekserima na časovima tehničkog obrazovanja, pa do korišćenja tiganja na času domaćinstva. Odmori između časova sve više se provode sedeći u klupama – 40.000 američkih škola ukinulo je odmore između časova, i zamenilo ih aktivnostima poput „razgibavanja“ pod nadzorom nastavnika. Mnoge škole su u tom duhu čak potpuno zabranile dečje trčanje na igralištu, o izazovnijim stvarima da i ne govorimo. Jedna od najvećih državnih škola u Britaniji koja je nedavno sagrađena, ostavljena je u potpunosti bez igrališta, upravo iz razloga dečje bezbednosti.
“Odmori između časova sve više se provode sedeći u klupama – 40.000 američkih škola ukinulo je odmore između časova, i zamenilo ih aktivnostima poput „razgibavanja“ pod nadzorom nastavnika.”
Petljanje u dečja posla
Odrasli ne guše decu samo preteranom brigom o njihovoj fizičkoj bezbednosti. Psihički život mališana takođe je konstantno pod lupom, naročito onaj njegov segment koji bi trebalo da bude i najslobodniji – odnosi sa vršnjacima. U strahu da dete ne doživi neku vrstu traume ili neprijatnosti od strane druge dece, danas se uvode striktni kodeksi ponašanja među decom. Anti-nasilnička politika, koja se bazira na stalnom mešanju odraslih u sve dečje sukobe, pretvorila je roditelje i vaspitače u nadzornike i policajace koji se mešaju i kontrolišu sve sfere dečjeg društvenog života. Odrasli su uvereni da moraju uvek sprečiti svaki konflikt među decom, počev od običnog začikavanja, plaženja jezika i ruganja, pa do gurkanja i dečje tuče. Nema tih „dečjih posla“ koja nisu i roditeljska posla u savremenoj eri „intenzivnog roditeljstva“, „invazivnog roditeljstva“, „helikopter roditeljstva“ ili „hiper-roditeljstva“ kako ga sve nazivaju stručnjaci i mediji.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMOZOFIJA
Indra Nuji: Kako uskladiti biološki i karijerni sat – kad su kod žena oni u konfliktu?
Bivši izvršni direktor kompanije PepsiCo, Indra Nuji, govorila je o tome kako se (ne)uklapa karijera u majčinstvo, kao i ko najviše trpi u životu poslovno uspešne žene i majke. "Biološki...
Јесам ли ја SOCCER MOM?
Пише: Оливера Драгишић Сокер-мам (soccer mom) је друштвена појава о којој се у Америци, Канади и Аустралији више од тридесет година говори са великом медијском пажњом. У српском језику нема...
Šest načina na koje roditelji govore “NE”
Piše: Jovana Papan “Ne” je jedna od reči sa kojom ćete kada postanete roditelj izgraditi poseban odnos. Za početak, izgovorićete je mali milion puta od trenutka kada vaša beba prvi...
Najteže letnje pitanje za svakog roditelja
Piše: Jovana Papan Svako ko postane roditelj, zna da ga jednog dana očekuju neka teška pitanja koje će mu potomstvo postavljati i koja će zahtevati ozbiljan, promišljen i dalikatan pristup....
Ja se kao roditelj u potpunosti slazem sa objavljenim tekstom i takav nacin “odgajanja” deteta u potpunosti sprovodim. Moj suprug i ja smo tipicna generacija koja smo 80-ih godina proslog veka odrastali na igralistu, travljaku ispred zgrade, na biciklu , viseci sa drveta, vozeci rolere, radeci domace zadatke samostalno u roku od pola sata i pritom bili vukovci, aktivno se bavili sportom. Letnji raspust provodili smo na selu u svinjcu, stali i kokosinjcu, kao i na moru ne izlazeci iz vode. ….. Sa deset godina sam isla sama autobusom 10 stanica na atletiku i casove gitare. Zaboga, nisu me roditelji vodali i nisu ni jednog mog vrsnjaka. I tada su bulevarom Novog Sada automobili, motori i autobusi isli brzinom bar 50 km/h. Nije to bilo drugo i sigurnije vreme. Isto je. MOja cerka ima skoro 9 godina i potpuno isto odrasta, jedino se ne vozi autobusom na vannastavne aktivnosti jer nema potrebe zbog male udaljenosti. I u moje vreme i danas je verovatnoca da ce neko kidnapovati dete koje se igra u kvartu ili ga pregaziti automobil na pesackom prelazu (u moje vreme bilo je duplo manje obelezenih prelaza) par promila, ali razvojem samostalnosti i odgovornosti smanjili smo rizik da ce biti nesposobno, asocijalno, uplaseno, preosetljivo , izgubljeno…. Bice sposobno za samostalan zivot. U mom okruzenju 90% dece uzrasta 7 i vise godina: ne ostaju sami kod kuce jer se ili oni boje ili roditelji, roditelji ih razvode po treninzima i casovima klavira i sl. (pritom su im sami izabrali i sport i instrument koji ce svirati), nikada se ne igraju na igralistu, uce sa roditeljima, ne znaju da odu sami u obliznju prodavnicu, ne znaju da sami traze casu vode u restoranu,…Jednostavno roditelji to sve rade umesto njih. Pritom, poznate su i delotvorne vaspitne mere poput batina, vredjanja, omalovazavanja i ucena kojima se deca pretvaraju u vrhunski vaspitanu decu kojoj ne pada na pamet da na javnom mestu (van kuce) mrdnu sa stolice, glasno pricaju ili se smeju, potrce i sl. U vecini slucajeva takva deca ne pozdravljaju na hodniku ili ulici, uglavnom cute .
Sve pohvale i za tekst, i za komentar!
Ni ja ne vidim u cemu je problem da dete ide samo u skolu? Najcesce i ne ide samo, vec sa par drugova i drugarica iz komsiluka, a to druzenje je dodatno korisno za dete. Takodje, znam decu koja su od prvog razreda isla autobusom u skolu bez pratnje roditelja.
I ne vidim potrebu da se deca voze na vannastavne aktivnosti. Moze se prosetati, pogotovu ako je dan lep i ako jos neko od drustva ide na tu aktivnost. I to su dodatne koristi. Jedino treba voziti dete ako je nevreme, u sta ne racunam sitnu kisu. Nece nista faliti detetu da malo nazebe.
Koliko sam puta kasnila u skolu, i zalila sto nema nikog ko bi mogao da me poveze. Eypa, nista mi nije falilo! Mozda sam bas tako naucila da ne kasnim.
Komsije su mi se smejale sto jedina od sve dece iz kraja nisam umela da se popnem na drvo. Tad sam bila uvredjena, a sad mi je zao sto se od danasnje dece to ne ocekuje. Jos bi se i uplasili da dete to ume!
Danasnja deca izrastaju u ljude koji nisu sigurni u svoje sposobnosti, jer ih odmalena uce da je svet opasan i da nista ne mogu sami da urade. Cak i kad pokusaju sami nesto da urade, obicno ne uspeju, zbog neiskustva, jer svaka vestina mora da se vezba, sto potvrdjuje njihove sumnje u sebe. Od svih njih deo izrasta u narcise, koji ocekuju da roditelji sve cine za njih i umesto njih, a deo izrasta u ljude koji zive roditeljske snove i lece roditeljske komplekse, uceci skole i radeci poslove koji ih u sustini ne interesuju.
Ali, neka, mozda ja gresim! Mozda je bolje detetu kod kuce. Tu ima internet! A na internetu uopste nema pedofila!