Koliko je današnje društvo duboko uronjeno u strahove kada su u pitanju granice dečjih sloboda, pokazuje i slučaj njujorške novinarke Lenore Škenazi
“Nema tih „dečjih posla“ koja nisu i roditeljska posla u savremenoj eri „intenzivnog roditeljstva“, „invazivnog roditeljstva“, „helikopter roditeljstva“ ili „hiper-roditeljstva“ kako ga sve nazivaju stručnjaci i mediji.”
Nastavnici, sportski treneri i psiholozi ujedinjeni su u mišljenju da današnji roditelji ne mogu da podnesu da se njihova deca muče ili naiđu na odbijanje. Zbog toga uskaču u svaki aspekt dečjeg života i bune se zbog odluka u ocenjivanju, zbog toga što njihovo dete nije dobilo poziciju u fudbalskom timu koju je želelo, zbog nedostatka razumevanja vršnjaka za želje njihovog zlata. Ovog poslednjeg svestan je i svaki ovdašnji roditelj koji na igralištu stalno doživljava intervencije tipa: „Jao, jel može vaše dete da siđe sa ljuljaške, vidite da moje plače!“.
Nacija kilavaca
Kako beleži Hara Estroff Marano, američki psiholog, urednica časopisa „Psycology Today“ i autorka knjige „Nacija kilavaca: visoka cena invazivnog roditeljstva“ (A Nation of Wimps: The High Cost of Invasive Parenting), današnja deca odrastaju u „psihološkom stakleniku“. Roditelji idu čak dotle da traže od škola da se njihovoj deci odobri polaganje testova bez vremenskog limita zato što navodno pate od „teškoća sa Geštalt razmišljanjem“.
“Kao rezultat isuviše kontrolisanih, takoreći dezinfikovanih međusobnih odnosa, deca danas odrastaju bez prilike da nauče kako da sami biju svoje bitke, a stalno mešanje odraslih poručuje im i da za takvo nešto uostalom nisu ni sposobni.”
Kao rezultat isuviše kontrolisanih, takoreći dezinfikovanih međusobnih odnosa, deca danas odrastaju bez prilike da nauče kako da sami biju svoje bitke, a stalno mešanje odraslih poručuje im i da za takvo nešto uostalom nisu ni sposobni. Nenadzirana igra zapravo je od ključne važnosti za dečji emocionalni i socijalni razvoj. Ona pomaže da dete savlada društvena pravila, kao i da nauči da stvara svoja. Smanjenje učešća igre u detinjstvu, odražava se na našu sposobnost građenja odnosa sa ljudima kada odrastemo – kroz igru mi učimo da dajemo i uzimamo, da razumemo tuđa osećanja, da rešavamo konflikte – što je osnova svake veze, upozorava psiholog Bernardo Karduči (Bernardo J. Carducci) sa univerziteta Indijana.
„Staklenik“ roditeljstvo
Deci je neophodno da nauče da se samostalno nose sa rizicima i izazovima društvenog života – počev od najobičnije činjenice da ih niko neće voleti samo zato što postoje, kao što su verovatno navikli kod kuće, pa sve do neprijatnih susreta sa bezobraznim i zlonamernim osobama – upravo zato što će ih takve situacije pratiti čitavog života, a roditelji i vaspitači neće večno biti tu da rešavaju probleme umesto njih.
Iako svi, naravno, želimo da poštedmo svoju decu od bilo kakve vrste patnje, bilo da je u pitanju oderan lakat ili povređena sujeta, loša iskustva i neuspesi neophodan su deo procesa učenja i sazrevanja, pa bez njih deca ostaju potpuno nepripremljena za život koji ih čeka. „Staklenik“ roditeljstvo, gde su deca pod stalnim nadzorom i gde im se poklanja previše pažnje, smatra dečji psiholog Dejvid Andereg, čini decu previše samosvesnom, i previše opreznom. „Ako svaki vaš crtež završi na frižideru vaših roditelja, vi nećete biti slobodni da se glupirate i pravite greške“, dodaje Andereg.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMOZOFIJA
Indra Nuji: Kako uskladiti biološki i karijerni sat – kad su kod žena oni u konfliktu?
Bivši izvršni direktor kompanije PepsiCo, Indra Nuji, govorila je o tome kako se (ne)uklapa karijera u majčinstvo, kao i ko najviše trpi u životu poslovno uspešne žene i majke. "Biološki...
Јесам ли ја SOCCER MOM?
Пише: Оливера Драгишић Сокер-мам (soccer mom) је друштвена појава о којој се у Америци, Канади и Аустралији више од тридесет година говори са великом медијском пажњом. У српском језику нема...
Šest načina na koje roditelji govore “NE”
Piše: Jovana Papan “Ne” je jedna od reči sa kojom ćete kada postanete roditelj izgraditi poseban odnos. Za početak, izgovorićete je mali milion puta od trenutka kada vaša beba prvi...
Najteže letnje pitanje za svakog roditelja
Piše: Jovana Papan Svako ko postane roditelj, zna da ga jednog dana očekuju neka teška pitanja koje će mu potomstvo postavljati i koja će zahtevati ozbiljan, promišljen i dalikatan pristup....
Ja se kao roditelj u potpunosti slazem sa objavljenim tekstom i takav nacin “odgajanja” deteta u potpunosti sprovodim. Moj suprug i ja smo tipicna generacija koja smo 80-ih godina proslog veka odrastali na igralistu, travljaku ispred zgrade, na biciklu , viseci sa drveta, vozeci rolere, radeci domace zadatke samostalno u roku od pola sata i pritom bili vukovci, aktivno se bavili sportom. Letnji raspust provodili smo na selu u svinjcu, stali i kokosinjcu, kao i na moru ne izlazeci iz vode. ….. Sa deset godina sam isla sama autobusom 10 stanica na atletiku i casove gitare. Zaboga, nisu me roditelji vodali i nisu ni jednog mog vrsnjaka. I tada su bulevarom Novog Sada automobili, motori i autobusi isli brzinom bar 50 km/h. Nije to bilo drugo i sigurnije vreme. Isto je. MOja cerka ima skoro 9 godina i potpuno isto odrasta, jedino se ne vozi autobusom na vannastavne aktivnosti jer nema potrebe zbog male udaljenosti. I u moje vreme i danas je verovatnoca da ce neko kidnapovati dete koje se igra u kvartu ili ga pregaziti automobil na pesackom prelazu (u moje vreme bilo je duplo manje obelezenih prelaza) par promila, ali razvojem samostalnosti i odgovornosti smanjili smo rizik da ce biti nesposobno, asocijalno, uplaseno, preosetljivo , izgubljeno…. Bice sposobno za samostalan zivot. U mom okruzenju 90% dece uzrasta 7 i vise godina: ne ostaju sami kod kuce jer se ili oni boje ili roditelji, roditelji ih razvode po treninzima i casovima klavira i sl. (pritom su im sami izabrali i sport i instrument koji ce svirati), nikada se ne igraju na igralistu, uce sa roditeljima, ne znaju da odu sami u obliznju prodavnicu, ne znaju da sami traze casu vode u restoranu,…Jednostavno roditelji to sve rade umesto njih. Pritom, poznate su i delotvorne vaspitne mere poput batina, vredjanja, omalovazavanja i ucena kojima se deca pretvaraju u vrhunski vaspitanu decu kojoj ne pada na pamet da na javnom mestu (van kuce) mrdnu sa stolice, glasno pricaju ili se smeju, potrce i sl. U vecini slucajeva takva deca ne pozdravljaju na hodniku ili ulici, uglavnom cute .
Sve pohvale i za tekst, i za komentar!
Ni ja ne vidim u cemu je problem da dete ide samo u skolu? Najcesce i ne ide samo, vec sa par drugova i drugarica iz komsiluka, a to druzenje je dodatno korisno za dete. Takodje, znam decu koja su od prvog razreda isla autobusom u skolu bez pratnje roditelja.
I ne vidim potrebu da se deca voze na vannastavne aktivnosti. Moze se prosetati, pogotovu ako je dan lep i ako jos neko od drustva ide na tu aktivnost. I to su dodatne koristi. Jedino treba voziti dete ako je nevreme, u sta ne racunam sitnu kisu. Nece nista faliti detetu da malo nazebe.
Koliko sam puta kasnila u skolu, i zalila sto nema nikog ko bi mogao da me poveze. Eypa, nista mi nije falilo! Mozda sam bas tako naucila da ne kasnim.
Komsije su mi se smejale sto jedina od sve dece iz kraja nisam umela da se popnem na drvo. Tad sam bila uvredjena, a sad mi je zao sto se od danasnje dece to ne ocekuje. Jos bi se i uplasili da dete to ume!
Danasnja deca izrastaju u ljude koji nisu sigurni u svoje sposobnosti, jer ih odmalena uce da je svet opasan i da nista ne mogu sami da urade. Cak i kad pokusaju sami nesto da urade, obicno ne uspeju, zbog neiskustva, jer svaka vestina mora da se vezba, sto potvrdjuje njihove sumnje u sebe. Od svih njih deo izrasta u narcise, koji ocekuju da roditelji sve cine za njih i umesto njih, a deo izrasta u ljude koji zive roditeljske snove i lece roditeljske komplekse, uceci skole i radeci poslove koji ih u sustini ne interesuju.
Ali, neka, mozda ja gresim! Mozda je bolje detetu kod kuce. Tu ima internet! A na internetu uopste nema pedofila!