Koliko je današnje društvo duboko uronjeno u strahove kada su u pitanju granice dečjih sloboda, pokazuje i slučaj njujorške novinarke Lenore Škenazi
Izgubljeni u odrastanju
Kada bi se trend suvišnog štićenja okončao zajedno sa detinjstvom, još bi bilo dobro. „Intenzivno roditeljstvo“, međutim, nastavlja se danas sve dok mamina i tatina čeda debelo ne zađu u tridesete. Na studijama, deca se javljaju roditeljima preko mobilnog nekoliko puta dnevno, izveštavaju šta su jeli, šta su učili. Sve normalnije postaje, kako vlasnik jedne njujoške pi-ar agencije primećuje – da roditelji upućuju žalbe šefovima zato što misle da njihova deca previše rade. A ako ste odlučili da primite nove radnike i zakazali razgovor sa kandidatima, takođe se nemojte iznenaditi ako se oni pojave u pratnji brižnih roditelja – najzad, u pitanju je traumatična situacija, i bilo bi zaista strašno da siroto dete stoji samo dok ga šibaju vetrovi tržišta radne snage.
“Kada bi se trend suvišnog štićenja okončao zajedno sa detinjstvom, još bi bilo dobro. „Intenzivno roditeljstvo“, međutim, nastavlja se danas sve dok mamina i tatina čeda debelo ne zađu u tridesete.”
Bumerang generacija
Statistike pokazuju da je i čuveno rano osamostaljivanje dece, karakteristično za protestanske kulture Zapadne Evrope i Amerike, danas sve više stvar prošlosti. Umesto u ranim dvedesetim, deca danas napuštaju roditeljski dom skoro deceniju kasnije, sa tendencijom da se vrlo brzo vrate u toplo porodično gnezdo – skoro 30% mladih u Britaniji pripada ovoj „bumerang“ generaciji koja je spremna da uživanje u sopstevnoj nezavisnosti vrlo lako žrtvuje zarad maminih kolača i plaćenih računa, pa se samostalnog života odriču čim im posao dosadi i prestane da ih „ispunjava“ ili ih stan kakav mogu da priušte početničkom platom više ne zadovoljava konforom. Dvadesete godine života danas su čak prerasle u jednu posebnu etapu u odrastanju, pod nazivom „postadolescencija“, a prema klasičnim parametrima, samo 31% muškaraca i 46% žena danas se sa trideset godina može smatrati odraslim. To je više nego duplo manje u odnosu na 1960. godinu.
“Prema klasičnim parametrima, samo 31% muškaraca i 46% žena danas se sa trideset godina može smatrati odraslim. To je više nego duplo manje u odnosu na 1960. godinu.”
Projekat „dete“
Dakle, čini se da je ideja, da biti roditelj pre svega znači – podići nezavisno ljudsko biće, danas potpuno zaboravljena. Umesto da izlože sopstvenu decu životu, kako bi ona nizanjem uspona i padova izrasla u sposobne odrasle jedinke, roditelji danas očajnički pokušavaju da prekroje čitav svet po meri svojih čeda, čineći im tako najgoru moguću uslugu. Ni roditelji, niti društvo, ne mogu svet večno da pridržavaju, kako ne bi pao na pleća sirotog potomstva.
“Čini se da je ideja, da biti roditelj pre svega znači – podići nezavisno ljudsko biće, danas potpuno zaboravljena.”
Za početak, morali bismo da poradimo i na sebi samima – to što roditeljstvo shvatamo kao arenu za treniranje sopstvenog savršenstva a decu kao svoj najvažniji „projekat“ – činimo upravo zato što i sebe same shvatamo previše ozbiljno. Sa druge strane, prezaštićeno i hipernadzirano dete na početku može da deluje kao manja briga, ali zaštita jednog dana neminovno počne da pada. Kad-tad, vaš mališa zaboraviće svoju kacigu i antibakterijski gel – pa makar to bilo i u četrdesetoj – i ode vaše stakleno zvono u paramparčad.
Tekst je originalno objavljen 2008. godine na sajtu Nove srpske političke misli
Ja se kao roditelj u potpunosti slazem sa objavljenim tekstom i takav nacin “odgajanja” deteta u potpunosti sprovodim. Moj suprug i ja smo tipicna generacija koja smo 80-ih godina proslog veka odrastali na igralistu, travljaku ispred zgrade, na biciklu , viseci sa drveta, vozeci rolere, radeci domace zadatke samostalno u roku od pola sata i pritom bili vukovci, aktivno se bavili sportom. Letnji raspust provodili smo na selu u svinjcu, stali i kokosinjcu, kao i na moru ne izlazeci iz vode. ….. Sa deset godina sam isla sama autobusom 10 stanica na atletiku i casove gitare. Zaboga, nisu me roditelji vodali i nisu ni jednog mog vrsnjaka. I tada su bulevarom Novog Sada automobili, motori i autobusi isli brzinom bar 50 km/h. Nije to bilo drugo i sigurnije vreme. Isto je. MOja cerka ima skoro 9 godina i potpuno isto odrasta, jedino se ne vozi autobusom na vannastavne aktivnosti jer nema potrebe zbog male udaljenosti. I u moje vreme i danas je verovatnoca da ce neko kidnapovati dete koje se igra u kvartu ili ga pregaziti automobil na pesackom prelazu (u moje vreme bilo je duplo manje obelezenih prelaza) par promila, ali razvojem samostalnosti i odgovornosti smanjili smo rizik da ce biti nesposobno, asocijalno, uplaseno, preosetljivo , izgubljeno…. Bice sposobno za samostalan zivot. U mom okruzenju 90% dece uzrasta 7 i vise godina: ne ostaju sami kod kuce jer se ili oni boje ili roditelji, roditelji ih razvode po treninzima i casovima klavira i sl. (pritom su im sami izabrali i sport i instrument koji ce svirati), nikada se ne igraju na igralistu, uce sa roditeljima, ne znaju da odu sami u obliznju prodavnicu, ne znaju da sami traze casu vode u restoranu,…Jednostavno roditelji to sve rade umesto njih. Pritom, poznate su i delotvorne vaspitne mere poput batina, vredjanja, omalovazavanja i ucena kojima se deca pretvaraju u vrhunski vaspitanu decu kojoj ne pada na pamet da na javnom mestu (van kuce) mrdnu sa stolice, glasno pricaju ili se smeju, potrce i sl. U vecini slucajeva takva deca ne pozdravljaju na hodniku ili ulici, uglavnom cute .
Sve pohvale i za tekst, i za komentar!
Ni ja ne vidim u cemu je problem da dete ide samo u skolu? Najcesce i ne ide samo, vec sa par drugova i drugarica iz komsiluka, a to druzenje je dodatno korisno za dete. Takodje, znam decu koja su od prvog razreda isla autobusom u skolu bez pratnje roditelja.
I ne vidim potrebu da se deca voze na vannastavne aktivnosti. Moze se prosetati, pogotovu ako je dan lep i ako jos neko od drustva ide na tu aktivnost. I to su dodatne koristi. Jedino treba voziti dete ako je nevreme, u sta ne racunam sitnu kisu. Nece nista faliti detetu da malo nazebe.
Koliko sam puta kasnila u skolu, i zalila sto nema nikog ko bi mogao da me poveze. Eypa, nista mi nije falilo! Mozda sam bas tako naucila da ne kasnim.
Komsije su mi se smejale sto jedina od sve dece iz kraja nisam umela da se popnem na drvo. Tad sam bila uvredjena, a sad mi je zao sto se od danasnje dece to ne ocekuje. Jos bi se i uplasili da dete to ume!
Danasnja deca izrastaju u ljude koji nisu sigurni u svoje sposobnosti, jer ih odmalena uce da je svet opasan i da nista ne mogu sami da urade. Cak i kad pokusaju sami nesto da urade, obicno ne uspeju, zbog neiskustva, jer svaka vestina mora da se vezba, sto potvrdjuje njihove sumnje u sebe. Od svih njih deo izrasta u narcise, koji ocekuju da roditelji sve cine za njih i umesto njih, a deo izrasta u ljude koji zive roditeljske snove i lece roditeljske komplekse, uceci skole i radeci poslove koji ih u sustini ne interesuju.
Ali, neka, mozda ja gresim! Mozda je bolje detetu kod kuce. Tu ima internet! A na internetu uopste nema pedofila!