„Krajnje objektivno i ozbiljno obratite pažnju na vreme koje vaše dete provede igrajući video igrice, pišući sms poruke, gledajući televiziju ili surfujući po internetu i pokušajte da deo tog vemena pretvorite u vreme za sanjarenje.“
Ukoliko uspete da njihovo ponašanje preusmerite na sanjarenje, i sami ćete ponovo otkriti značaj vašeg sanjarenja. Nemojte se buditi iz njega, slobodno sanjarite i podstaknite svoju decu da rade isto. Uklopila sam sanjarenje u svakodnevicu i ono mi pomaže kako u podučavanju tako i u pisanju. To je prva stvar koju uradim kada se probudim, a još ne otvorim oči. Za vreme šetnji po šumi, bez bubica u ušima ili beležnice. Čak i one tegobne radnje koje se stalno ponavljaju, kao što su čupanje korova ili grabuljanje, pokazale su se kao veoma plodne za ovu vrstu mentalnog odmora. Sama vrsta aktivnosti nije važna, dokle god mesto ili prilika daju mozgu mogućnost da malo odluta.
Naučite svoje dete kako da živi. Kako da vrednuje mir i tišinu i vreme kada ostane samo sa svojim mislima. Napravite romantično okruženje, lezite na mekanu travu i ne radite ništa – samo posmatrajte oblake koji plutaju iznad vaše glave, iznad realnog sveta. Naučite ih da je, kao što je Majkl Polan napisao „sanjarenje samo sebi nagrada. Nevezano za rezultat, ukoliko ga uopšte i ima, sam čin sanjarenja je jako prijatan.” Da parafraziram moja dva omiljena sanjara, Vilijama Šekspira i W.H.Odina: okružite dan svoje dece snom i dozvolite im da sami, bez uznemiravanja, sagrade zamkove u vazduhu.
Izvor: The Atlantic