Šta nas tera na taj sumanuti, gotovo trendovski pristup majčinstvu?
Kao u najgorem scenariju iz glossy časopisa, gde žene dižu kredite da bi došle do Louboutin cipela, a tinejdžerke emotivno ucenjuju roditelje ne bi li došle do ruksaka koje baš “svi imaju i nose”, mi, Majke, padamo u zamku toga kako se nosi, hrani, uspavljuje, odeva i, najzad, odgaja najsrećnija beba u kvartu.
Sećam se jedne genijalne epizode nekad mi omiljene serije “Marfi Braun”. Marfi tek rodi, dete koje nije planirala, a ni bila spremna za njega, pa, u maniru zlatnog doba sitkoma, pokušava da bude prijateljica s “majkama koje ručaju” (složenica koja aludira na “žene koje ručaju”, u prevodu, socialites – često žene bogatih muževa koje se zabavljaju raznim humanitarnim udruženjima, a češće tračare na ručkovima uz belo vino i Šanel kostime).
Na prvom sastanku Majke Marfi ubiju u pojam zbog toga što joj je beba odevena u običan beli no name body. Na sledeći sastanak Marfi dovede sina odevenog u preskupi Ralf Loren kompletić. No, ni to, naravno, nije dovoljno: Majke su na kraju prisiljene da joj priznaju kako, bez obzira na to šta će staviti na bebu ili, još bolje, u bebu, one nju ne žele u svom društvu.
Poanta te epizode je dakako da je i sama Braun upala u zamku okrutne igre “Jedan, dva, tri, najbolja majka si – ti!” Nisam mogla ni da zamislim kako je majčinstvo zaista mesto na kojem se vade otrovne strelice kompeticije i, još gore – osude.
Ali, da se vratim korak unazad: svašta sam zamišljala, pokušavajući da se pripremim, pa i da razumjem svoje prijateljice čak i prije sopstvene trudnoće.
Međutim, ona famozna floskula je zbilja tačna – niko te ne može pripremiti na taj nivo ranjivosti (i snage) koja te obuzme kad postaneš majka. Zato je upravo neverovatno da su druge majke danas te koje su spremne, u maniru opakih cura iz srednje škole, da pokazuju prstom na onu koja svoje dete uspavljuje Baby TV-om ili dopusti smoki popodne.
Sve, ali baš sve je predmet procene: položaj nogica u ležaljkama, način dojenja, način uspavljivanja, kapice na glavi, vrsta D vitamina, početak dohrane. Kao da je majčinstvo mesto gdje su se devojke koje traže sebe mogle razmahati: e, da, tu ću biti najbolja. Ali, zašto i najzlobnija? Ja neću svoje dete, srećom, hraniti “onime čega bude”.
Ali, sumnjam da ću imati vremena da sadim i ručno ubirem srećno voće koje je palo s grane (ni slučajno ono koje još uvek živi na njoj). Verojatno ću morati da posegnem i za Hipp kašicom.
Što zbog posla, što zbog, da se ne lažemo, iscrpljenosti i komoditeta. Da, dete mi je puno na podu. Ali, ponekad nemam snage pa je u svom krevetiću i igra se šarenim didaktičnim ogradicama (koje sam dobila na poklon, da budem skroz iskrena). Kažem pre neki dan svojoj prijateljici, koja je majka troje dece: “Tebi treba dići spomenik, draga moja”. A ona replicira: “ Svakoj majci. Svakoj.”
Izvor: Jutarnji.hr
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Nema komentara.