Dr Ranko Rajović je predsednik Komiteta svetske Mense za darovitu decu i jedan od tvoraca NTC sistema učenja. Veoma je angažovan na prenošenju znanja i iskustva pedagozima i roditeljima u Srbiji i inostranstvu, a za predavanja i seminare koje organizuje uvek je puno interesovanja. O tome i o drugim temama vezanim za odnos dece prema školi i učenju, dr Rajović govori za Detinjarije.
Nedavno je objavljen tekst na NTC sajtu o tome zašto deca osećaju mučninu ili nelagodu kada idu u školu. Recite Nam nešto više o tome?
Rezultati koje su deca, odnosno učenici obuhvaćeni istraživanjima i studijama koje su sprovedene u prethodnih par godina, postigli za vreme primene NTC programa, bilo kroz radionice ili pojedine metode, su veoma ohrabrujući.
Pročitajte i: Intervju – dr Ranko Rajović: Reproduktivno učenje za mozak ne postoji
Moramo pomoći našoj deci, jer sve češće imamo pojavu da stvaraju otpor prema učenju i školi već u trećem razredu, što je čudno ako znamo da dete prirodno voli da uči. Klasičnim učenjem napamet, dete ulazi u stres, jer prilikom provere znanja počinju da se javljaju simptomi akutnog stresa, lupanje srca, znojenje dlanova… a mozak kao organ za preživljavanje šalje jasnu poruku »Beži i spašavaj se!«. Dete nema gde da pobegne, jer druga opcija je da se bori, a ne može da se bori jer nema znanje (ili ima, ali je zaboravio naučeno). Svedoci smo da na kraju deca počinju i da beže iz škole. Dete koje uči, a ne može da upamti lekciju, gubi samopouzdanje. A to je jako loše, za svako ljudsko biće, da izgubi samopouzdanje. Moramo pomoći učenicima da savremenim metodama učenja postižu bolje rezultate, aktiviraju svoje biološke potencijale, ne plaše se provere znanja i škole. Vendi Hejman sa Njujorškog Univerziteta je 1990. godine pokazala da deca koja imaju poremećaj učenja često imaju nisko samopouzdanje. Zabrinjavajuće je otkriće D. Šifrer da adolescenti sa poremećajem učenja imaju slabiji akademski uspeh, čak i u poređenju sa vršnjacima koji su na početku srednje škole imali isti uspeh i slično ponašanje. Ovi podaci ukazuju na to da je od ključnog značaja prepoznavanje i suočavanje sa postojanjem poremećaja učenja. To je prvi korak, a nakon toga je važno u što većoj meri ublažavanje poremećaja u što ranijoj fazi života. Usmeravanjem na tehnike koje se primenjuju na NTC radionicama, s ciljem razvijanja funkcionalnog mišljenja, deca se oslobađaju teškoća učenja obimnih sadržaja napamet i pronalaze sebi lako primenljiv način da nauče tekst, lekciju ili pesmu.
Ovo mi zvuči super za prva dva razreda osnovne škole. Baš me zanima primer iz 3. ili 4. razreda gimnazije.
Elem, svakako bi morali prvo da poredimo na teranju nastavnika iz svojih komfornih katedri da ustanu, da se angažuju! Oni su primarni uzrok bubanja! Njihovi plitki zahtevi i suštinska nezainteresovanost za dečiji uspeh u daljem životu.
Nije samo škola kriva, već i porodica u kojoj se uglavnom deca ne podstiču. Detetu se da tablet da bude mirno, roditelji “pomažu” u domaćim zadacima i učenju, praveći potpuno nesposobnu i nesamostalnu decu. Roditelji su ti koji svaljuju odgovornost na školu, a škola ne može rešiti ono što u kući nije ni započeto. Načelno se deca ne vaspitavaju, previše se razmišlja o dečijoj sreći i stvari se postavljaju pogrešno – ako kritikujemo decu ili ako im kažemo da nisu nešto dobro uradila, biće nesrećni i neće imati samopouzdanja da pokušaju ponovo, pa je bolje reći da je sve savršeno, i isto se očekuje od učitelja. Pored toga, roditelji su zbunjeni u vremenu gde se ne prepoznaju prave vrednosti, pa i oni malobrojni koji žele da vaspitavaju decu ne znaju kako. I onda takvo dete dođe u školu, gde radi mnogo nemotivisanih, nekreativnih i površnih nastavnika, ali i mnogo i onih drugih, koji svoj posao vole ma kako malo on bio plaćen. No, prostor im je skučen, jer je roditeljima i deci dato previše prava i slobode, i nastavnici ne mogu da postave sistem gde bar neki od roditelja neće naći razlog da ode do Ministarstva i prijavi ga, a i deca nisu u kući naučena da razmišljaju, da rade i da se sama trude.
Po mom mišljenju, potrebno je ograničiti slobode roditelja i dece u školi. Nedopustivo je da roditelji dolaze i prete nastavniku, da se deca nevaspitano ponašaju bez posledica, pogubno je što je gotovo zabranjeno postaviti više kriterijume ili kriterijum uopšte.
Sa druge strane, neophodna je stalna i nenajavljena kontrola rada nastavnika koju bi organizovalo Ministarstvo. Ovako se škola oslanja na savest desetina hiljada nastavnika, pa su redovni slučajevi kašnjenja po 20 minuta na čas, pa sve do suvoparnog predavanja, ispitivanja potpuno nepotrebnih podataka i zatupljivanja dece.
dffffffffffffffffffff
Izmedju ucenja napamet i zabave postoji jos mnogo drugih pristupa.
Slazem se da je ucenje napamet besmisleno i stresno, ali verujem i da je potpuno podredjivanje ucenja zabavi takodje pogresno. Detetu se na taj nacin salje poruka da sve sto nije zabavno, ne mora da se radi. U nekom trenutku dete treba da shvati da mora da uci i stvari koje su teske i nezabavne.
Vec sada se na fakultetima primeti da studenti recimo pohadjaju zabavnu nastavu umesto korisne i/ili teske.
U kom periodu treba napraviti tu granicu, ne znam, i verujem da je to individualno. Ali takodje znam da ako dete izraste u coveka koji se posvecuje iskljucivo zabavnim zadacima, nece daleko dogurati.