Deca rastu, uče i razvijaju se ne zato što se vuku za uši nego prosto zato što su deca. Ta klica se nalazi u njima. Da bi dete htelo sve da sazna, nisu potrebne nikakve specijalne metode – detetu samo treba da bude zanimljivo i da se ne plaši.
A ne plaši se – kada mu je lepo s roditeljima. Kada se vole, kada su tu, kada su ona za njih dobra. Ako je dete usamljeno, odgurnuto, ako se boji roditeljskog gneva i razočaranja, ono ne može da se razvija. Sva snaga njegove psihe odlazi na savladavanje brige povodom pripadanja i privrženosti porodici. Kao što kažu psiholozi: afekt koči intelekt. Limbalni sistem se buni i ne dozvoljava kortikalnim centrima u mozgu da normalno rade. Kome je još stalo do spoznajnog procesa…
A ako je dete spokojno i ne brine oko svog odnosa s roditeljima, ono će roditeljima brzo okrenuti leđa a lice svetu – i počinje istraživanje!
Svojevremeno je sproveden eksperiment. Mame s decom su uvođene u prostoriju punu razvojnih i svakoraznih igračaka i još koječega neobičnog. Zatim bi se onaj ko izvodi eksperiment učtivo izvinjavao jer mora da izađe na koji tren, odmah se vraća, a oni neka se osećaju „kao kod kuće“… „izvolite, sve vam je na raspolaganju“… i odlazio je. Ali nije išao daleko, već sa druge strane zida koji je imao specijalno ogledalo kakvo se često koristi u psihološkim ogledima.
Kroz prozor-ogledalo posmatrao je šta rade mame a šta deca. Bila su 4 osnovna tipa ponašanja:
Beskrajno hvala za ovaj tekst! Tek sad sam shvatila kako treba, jer smo okruzeni morem tekstova u kojima pise kako s decom treba stalno „raditi“, pricati bez prestanka, objasnjavati, ispravljati ih i igrati se sa njima kao da smo im vrsnjaci.