Da li je i Srbija, kao i većina zapadnih zemalja, upala u zamku produžene adolescencije. Zbog nezrelosti sve češće pucaju veze i brakovi. Danas deca ranije ulaze u pubertet, a adolescencija duže traje
“SREĆNI” ZAPADNjACI I USPEŠNI ISTOČNjACI Dok je na Zapadu imperativ da dete bude srećno, u Aziji nema puno pokazivanja ljubavi, ali ima učenja dece da se bore. Zato su, kaže Milivojević, ta deca uspešna, dok su deca na Zapadu često nesrećna i neostvarena. Umesto da ih usrećuju, roditelji je trebalo da ih nauče kako da sama dođu do sreće.
– Vreme adolescencije obuhvata razdoblje od 11. do 25. godine. Ako bismo se toga držali, to bi značilo da posle 25. godine mlada osoba treba da ima razvijen identitet u svakom smislu, da zna kako da se nosi i rešava sopstvene probleme. Međutim, to u praksi nije tako. Imam utisak da postoji opšta tendecija podrške produženoj adolescenciji. Stalno se srećemo sa tim da je poželjno biti mlad, opušten i nonšalantan, a da su zrelost, odgovornost, samostalnost i iskustvo, koje idu sa godinama, manje interesantni.
Ekonomska situacija kod nas otežava odvajanje od roditelja, zbog nemanja posla ili male plate. Međutim, sve je više i osoba koje su materijalno nezavisne, ali je njihov stil života adolescentski, bez obzira na to što su odavno napunili 25.
– Biti odrastao znači imati identitet, prihvatati odgovornost, rešavati probleme, donositi odluke i trpeti posledice. Ali, moderno društvo potencira stalna uzbuđenja i brzo zadovoljavanje potreba. Time ne podržava mlade u odrastanju, a adolescencija podrazumeva otpor prema odraslima i njihovim zahtevima – kaže ova psihoterapeutkinja.
Takođe dodaje da deo odgovornosti snose roditelji, i njihova odgovornost nije vezana samo za adolescenciju, već i za rano detinjstvo i vaspitni stil. Ona smatra da je neophodno osamostaljivati decu i verovati u mlade ljude – da su sposobni da donose ispravne odluke i da trpe posledice svojih grešaka i uče iz njih. Međutim, roditelji u realnosti stalno mladima šalju poruku “da su mladi i da zbog toga ne znaju”, “da nisu dovoljno sposobni da donose ispravne odluke”, “da roditelji to bolje znaju”, “da im nije teško da sve urade za svoju malu i veliku decu, da im olakšaju”…
– Uvažavam roditeljsku ljubav, brigu i želju da im deca budu srećna, zadovoljna i bezbrižna, ali ne podržavam oduzimanje kompetencije deci i mladima, jer je posledica toga stvaranje straha od odrastanja, kao i sumnja u ličnu sposobnost i iskustvo – zaključuje Papićeva.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Postoji jedna stvar koja je činjenica: mladi se danas kasnije osamostaljuju, stupaju u brak i tome slično nego ranije. To je evidentno i kod nas, i na zapadu. U SAD su uporedili koliko u proseku zarađuju zaposleni u 20-im danas, sa time koliko su zarađivali zaposleni njihove starosti 80-ih; zatim su uporedili cene stanovanja i druge životne troškove sada i tada. Zaključili su sledeće: mladi danas kasnije dostižu određene životne “ciljeve” zato što su oni postali, spram njihovih primanja, mnogo skuplji! I to u SAD, gde ima više posla, više para i više prilika. Kod nas je situacija po mlade samo još gora: prijateljica je godinu dana volontirala u državnoj ustanovi koju neću imenovati; na kraju je dobila da zamenjuje koleginicu, koja je valjda trudna. Plata? Ispod 200€, a ima visoku spremu! Kum mi se prošle godine preselio u Nemačku. Njegova sestra još ranije. Moja sestra od tetke će uskoro: završila medicinu, specijalizirala, i zatim preko dve godine volontirala! Da li zaista mislite da neko od njih ne bi radio za 500€?! Pokušavam da shvatim odakle to autorima, i samo mogu da pretpostavim da pokušavaju sami sebe i svoje vršnjake da uvere u to, jer bi u suprotnom morali da se suoče sa činjenicama koje sam naveo na početku: da je generacija autora članka dovela društvo u takvo stanje u kome velika većina mladih nema šanse da se osamostali do znatno poznijeg uzrasta nego što je njima omogućila generacija njihovih roditelja!
Slazem se sa autorom, zakasnela adolescencija i diktat produzene rane mladosti defekti su koji odavno pogadjaju Evropu, kao i USA, uzroci u porodici, skolstvu filmovima, itsl. Medjutim, postoji, bar na ovim prostorima, veliki broj ljudi svestrano obrazovanih, zrelih, sa magisterijumima i doktoratima (ne mislim na master studije i PhD, nego na prave fakultete sa pravim profesorima, pre nego sto ih su ih bolonjeze studije i hiperprodukcija odlikasa unistili), koji rade za minimalne svote, zive sa roditeljima. Ne zato sto su nezreli ili razmazeni, vec zato sto plata sa punim radnim vremenom, ni pre odbitka od 10%, nije bila dovoljna ni za mesecni najam garsonjere, a vec placanje troskova, odlazak na krvavo zasluzeni odmor, pracenje desavanja u kulturi su misaona imenica. Dakle, kada se govori o tome da nekog izdrzavaju roditelji, strogo treba razlikovati prerasle adolescente koji studiraju po deset do dvadeset godina i zrele ljude, ostvarene i afirmisane u svom poslu, koji su prinudjeni da zive kod roditelja i s njima dele sve troskove. Obavestite se o platama u prosveti i kulturi, a onda govorite o zivotu kod roditelja. Ostalo potpisujem.
Ne znam samo ko,u Srbiji radi za 500 evra, kako,vas nije sramota da objavljujete ovakve tekstove!