U okviru jutarnjeg programa na Radio-televiziji Vojvodine, na temu veličanja uspeha dece i hvaljenju njihovim dostignućima na drušvenim mrežama, ali i o ponašanju roditelja uopšte, odnosu koji imaju sa svojom decom govorila je pedagog Snežana Golić.
Foto: Printscreen YT RTV
“Mi kad pričamo o roditeljstvu često izdvojimo decu iz te priče i pričamo o deci. A u suštini, priča o roditeljstvu se mnogo više odnosi na roditelje i na njihovo ponašanje – na zrelost, svest, šta radimo, koje su posledice, zbog čega to radimo, koji su uzroci…” – rekla je Snežana.
Kako objasniti potrebu roditelja da se hvale svojom decom? Koliko je to prirodno, a koliko prevazilazi granice lepog vaspitanja, skromnosti i šta to što se roditelji takmiče između sebe ko ima bolje dete – govori o roditeljima?
“Društvene mreže svi koristimo na različite načine. Ja sam ih uvek shvatala kao mesto gde razmenjujemo stavove, mesto za debatu, za povezivanje sa drugim stručnjacima, dok je za neke to mesto ‘u-ta-ta vidi šta ja imam a ti nemaš’, neko leči dušu lajkovima pošto mu je život prilično prazan ili ga on tako doživljava, pa mu lajkovi pomažu da se trenutno oseća bolje…
Čim neko svoj privatni život previše izlaže društvenim mrežama samo u pozitivnom kontekstu uvek, naravno, mi već možemo da se zapitamo ‘šta ćemo mi tu?‘ a kada u sve to ubaci bebu – svaki roditelj bi trebalo da se zapita šta će prijatelji sa društvenih mreža u sobi dok se uspavljuje beba?
Zašto je telefonu i prijateljima sa društvenih mreža uopšte mesto u spavaćoj sobi gde se čitaju bajke i neki intimni trenuci sa svojom porodicom se dešavaju? Kada to podeliš na društvenim mrežama – ljudima je uglavnom svejedno… slatka beba, ništa posebno u suštini…
Ali kako deca rastu tako stvari postaju komplikovanije. Te slike, snimke nalaze njihovi drugari kad oni imaju 15-16 godina, njima je naravno sve smešno i sve tema za podsmeh. Ali ono što je opasno je – kada su deca zaista uspešna, nadprosečno u odnosu na svoju generaciju, oni budu više izloženi tome, kao kazna umesto da dobiju nagradu za to. Svi se kite njihovim perjem – i njihove škole, i njihovi roditelji, njihovi klubovi i tako se njima stvara pritisak da zadrže taj nivo, jer taj nivo je, naravno, lep. Međutim, na jednom takmičenju pobediš, a drugom ne i tebi jako nedostaje taj osećaj koji si imao prošli put – jer su roditelji podelili na društvenim mrežama tvoju pobedi i svako ko sretne dete čestita mu i on danima živi u aplauzima. Ali kad se desi poraz dete ima utisak da svi ti isti ljudi znaju da sada nije pobedilo, da je loše prošlo, pogrešilo, napravilo lapsus…
Strah od greške je takva blokada za sreću u životu. To je ono – strah od osude javnosti, ‘šta će selo reći’, koliko je bitno šta će drugi reći i koliko smo mi kao porodica na to imuni.”
Deca nekad moraju da ispunjavaju ambicije svojih roditelja. Verovatno su ti roditelji neuspešni sportisti iz rane mladosti pa pokušavaju da njihova deca budu uspešnija u tome. Da li to može da se promeni?
“Neki profesionalni sportisti i dalje nisu osvestili to i vrše ozbiljan pritisak na svoju decu, cene pritisak svojih roditelja i apsolutno nisu svesni svog psihičkog stanja. ‘Ako mogu ja možeš i ti’.
Ego i sujeta, i sve što nema veze sa decom, nego ko smo mi i šta smo mi. Zamislite situaciju – to je vaša genetika, vaši su se geni ukrstili, vaš je vaspitni stil i dete postiže fantastične rezultate. Svi pitaju ‘ko je ovaj mali’ – ‘moj je!’ i meni se taj osećaj sviđa. Ako sam ja zrela osoba i naviknuta da se to kroz život menja, čas je ovako čas onako i da je moje dete važnije od svega toga, da je tuđe mišljenje manje važno od našeg odnosa i bilo čega što se dešava u našoj porodici, onda ću na to reagovati mlako – i na sladoled ćemo ići i kad dete izgubi i kad pobedi. Međutim, ako ja nisam dobro i ako kod mene postoje rupe u prihvatanju, i ako mene roditelji nisu prihvatili ovako kakva sam kad sam bila mala pa se ja osećam neprihvaćeno od malena – onda mene to puni, te pohvale me pune mnogo više nego nekoga drugog ko je bio voljen i kome ljubav tih ljudi koje ne poznaje nije toliko neophodna. Tu se napravi začarani krug gde roditelj neće da izgubi taj osećaj.”
Celo gostovanje pogledajte ovde:
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.