Kroz igru deca na razvojno adekvatan i terapijski moćan način uče da grade odnose sa odraslima, da razvijaju kritičko mišljenje, uče načine na koje mogu rešavati različite vrste problema, uče se socijalnim veštinama, regulišu sopstvene emocije…
Jedan od dečaka je stalno pomerao nameštaj sa jednog mesta sobe u drugi, sa jednim drugim dečakom sam premeštala igračke sa jednog mesta na drugo i sve ih stavljali na istu gomilu. Devojčica se stalno pakovala i putovala tokom sesija. Šta im je bilo zajedničko – promene mesta boravka, ili su se roditelji razvodili ili se porodica često selila ili su se pripremali za novo odeljenje, polazak u prvi ili peti razred. Neke životne situacije koje nama (odraslima) ne deluju kao stresne, njima (deci) su jako stresne, kao što su selidbe, polazak u vrtic, školu, selidba njima bitnih ljudi.. sve ovo odigravaju i prevazilaze tokom boravka u specijalnoj sobi za igranje. Igra im je najprikladniji način za regulaciju nivoa stresa.
Terapija igrom olakšava razvoj POZITIVNE EMOCIONALNE VEZE između roditelja i deteta. Jedan od najuspešniji terapijskih metoda je Filialna terapija, čije su pozitivne efekte sagledala i mnoga istraživanja. Korak po korak, prvo kroz rad sa roditeljima, edukovani terapeut, a zatim i kroz zajednički rad roditelja sa detetom kreira se siguran, negovan odnos između roditelja i deteta.
Da bi nas dete prihvatilo, osetilo se sigurno i spremno da nas pusti u svoj svet, mi kao terapeuti moramo ga prihvatiti i dozvoliti mu da ono bude ONO, bez ograničenja i kritičkog osuđivanja ili pritiska da se promeni na način na koji mi mislimo da je najadekvatniji. Zato je pristup koji koristim u svom radu nedirektivan, ja sam tu da prepoznam i osetim emociju, prihvatim i ukoliko dete odluči, uključim se u njegovu igru. Osim što im pomažem da reše svoje velike probleme, moji klijenti su podigli moju empatiju na jako visok nivo, naučili me strpljenju i poverenju, potvrdili mi mnoge teorije koje sam naučila tokom studija psihologije i dali mi bezgraničnu energiju koju zauvek nosim sa sobom.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.