Postoje dve vrste stavova: izgovoreni i prećutni. Izgovoreni se prenose i izražavaju direktno. Tu su. Možete ih čuti. Često su maskirani u obliku saveta, uz reči „trebalo bi“, „valjalo bi“ i „moralo bi“.
Prednost otvoreno izrečenih stavova je u tome što nam pružaju nešto konkretno sa čime se možemo boriti kada odrastemo. Iako smo ih možda već usvojili, sama činjenica da su izrečeni omogućava nam da ih lako preispitamo i možda zamenimo stavovima koji su celishodniji za naš život.
Na primer, stav roditelja da je razvod pogrešna stvar može sprečiti ćerku da napusti brak bez ljubavi. Ali stavovi se mogu preispitati. Ćerka se može zapitati zašto je razvod greška, a odgovor je može navesti da odbaci roditeljski stav o tome.
Nije lako odbaciti stavove za koje i ne znate da postoje. Neizrečeni stavovi mogu da diktiraju mnoge osnovne pretpostavke o životu. Oni postoje ispod nivoa svesti. To su stavovi koji su implicitno utkani u očev odnos prema majci, ili odnos roditelja prema vama. Oni čine veliki deo znanja koja stičemo na osnovu ponašanja roditelja.
U retko kojoj porodici će se za večerom diskutovati o stavovima poput: „Žene su manje vredne“, „Deca treba da se žrtvuju za svoje roditelje“, „Deca su loša po prirodi“ ili „Deca treba da budu nesposobna da bi im roditelji uvek bili potrebni“. Čak i kad bi porodice bile svesne ovakvih stavova, malo koja bi ih priznala. A ipak, ovakvi negativni i neizrečeni stavovi preovladavaju u mnogim porodicama sa toksičnim roditeljima, i stravično utiču na živote njihove dece.
„Negativni i neizrečeni stavovi preovladavaju u mnogim porodicama sa toksičnim roditeljima, i stravično utiču na živote njihove dece.“
Sjajan primer neizrečenih roditeljskih stavova je Majkl – kome je majka, kada se odselio, pretila da će dobiti srčani udar:
Godinama sam mislio da sam loš sin zato što sam se odselio u Kaliforniju i oženio se. Zaista sam verovao da ste pokvareno dete ukoliko ne stavite roditelje iznad svega u svom životu. Moji to nikad nisu izrekli, ali sam ja tu poruku čuo jasno i glasno. Koliko god da su se užasno ponašali prema mojoj ženi, ja je nikad nisam branio. Zaista sam verovao da deca treba da prihvate sve što im roditelji serviraju. Od mene se očekivalo da puzim pred njima da bih se iskupio. Bio sam njihova mala budala.
Roditelji su svojim ponašanjem Majklu preneli stav da samo oni imaju prava i privilegije. Prećutno su mu usadili uverenje da su samo njihova osećanja bitna, a da on postoji samo da bi njih usrećio. Ovi stavovi su gušili Majkla i gotovo mu uništili brak.
Da nije došao na terapiju, Majkl bi verovatno preneo svoje stavove na decu. Umesto toga, on je naučio da prepozna prećutne stavove, što mu je omogućilo i da ih preispita. Majklovi roditelji su, kao i svi toksični roditelji, reagovali kažnjavanjem i uskraćivanjem ljubavi. Ovom taktikom su hteli da povrate kontrolu nad Majklovim životom. Zahvaljujući novom shvatanju svojih odnosa sa roditeljima, nije podlegao ni jednom ni drugom.
„Da nije došao na terapiju, Majkl bi verovatno preneo svoje stavove na decu. Umesto toga, on je naučio da prepozna prećutne stavove, što mu je omogućilo i da ih preispita.“
„Žena ne može da preživi ukoliko se muškarac ne brine o njoj“
Kim – koju je frivolni otac kontrolisao svojim raspoloženjima i novcem – takođe je prihvatila mnoga neizrečena uverenja svojih roditelja. Kako i sama kaže:
Otac i majka su bili u groznom braku. Ona ga se na smrt plašila, i sigurna sam da ju je tukao iako ga nikad nisam videla da to radi. Mnogo puta sam je tešila kad je jecala u krevetu, i ona bi mi pričala kako se jadno oseća sa njim. Pitala bih je zašto ga ne ostavi, a ona bi rekla: „Šta hoćeš da uradim? Nemam nikakav zanat, a ne mogu sve ovo da ostavim. Zar vi, deco, hoćete da završimo na ulici?“
Kimina majka je nesvesno potvrdila uverenje koje je Kim već naučila iz očevog ponašanja – žene su nemoćne bez muškaraca. To uverenje je uticalo da Kim ostane zavisna od moćnog oca, a cena je bila njeno dostojanstvo i sposobnost da ostvari zdrav odnos.
Koliko ima različitih roditelja, toliko ima i različitih uverenja. Stavovi formiraju skelet naše percepcije sveta. Naša osećanja i ponašanje su meso na tom kosturu; on im daje oblik. Kada nam toksični roditelji usade iskrivljena uverenja, naša osećanja i ponašanje mogu postati izvitopereni kao i skelet koji ih podupire.
ZAŠTO SE RODITELJI TAKO PONAŠAJU?
Zato sto se to kod nas smatra disciplinom: slepa poslusnost, strahopostovanje, nemanja prava na svoje osecanje i misljenej! Apsurd je da i niz tekstova na ovom sajtu zagovaraju barem donekle tu toksicnost! Pitajte ljude sta je disciplina pa cete dobiti odgovor zasto!!