Trpezarijski sto je više nego obična, ravna površina: on je prava pravcata arena gde se odvija socijalizacija; tu je porodična mikroklima gde se uče lekcije koje se protežu mnogo dalje od onoga što je u dečjem tanjiru.
Ali posmatrajući iz ugla takozvane epidemije gojaznosti, bezbroj roditelja deci daje hranu za koju zasigurno znaju da škodi, a sve to u uverenju da je bolje da pojede išta nego ništa. Ovaj način razmišljanja se odražava i na detetovu užinu: bolje da Perica dobije nešto što voli i da to pojede, nego zdrav sendvič koji neće ni pipnuti; uostalom, veliki je pritisak i od druge dece – i tako čips, čokoladice i gazirana pića bolje prolaze nego zdrava užina.
Ohrabrilo me je kada sam na jednoj nedavnoj konferenciji stručnjaka za zdravu ishranu dece čuo od dve učiteljice iz gradskih škola kako od učenika konfiskuju nezdravu užinu koju silni roditelji daju svojoj deci. Te učiteljice ovaj svoj potez smatraju zaštitom dece protiv kulture koja roditelje navodi na nepopravljivu štetu koju nanose svojoj deci za ceo život. Jedna od njih je izjavila: „Jednostavno im ne treba dozvoliti da imaju takav izbor.“ Kakav autoritativan stav, pomislih, i kako je to divno od njih!
“Ako imaju nekoliko priloga na tanjiru među kojima je slučajno i prženi krompir, jasno je da će spanać doći poslednji na red”
Ako se pitate kako zaposleni muškarac, pripadnik srednje klase, iz malog mesta uopšte može da razume ove probleme oko jela, moram da objasnim da se suočavam s njima kao i svi ostali, sedam dana u nedelji. Moja žena katastrofalno kuva. Šta više, ne voli svoje kuvanje ništa više nego ja. Jednom prilikom je tresnula viljušku i nož i za svoju kulinarsku kreaciju rekla: „Ovo je toliko odvratno da ne mogu više da jedem!“
Srećom, ja volim da kuvam, i mada me moja deca povremeno iskušavaju po tom pitanju, meni je potpuno jasno da životinje nikada ne izgladnjuju sebe. Zato, iako se ponekad iznerviram, ne brinem ako ne jedu. Shvatio sam, međutim, da mi ograničavanje dečjeg izbora u velikoj meri olakšava život, a poboljšava njihovu ishranu. Isto tako mi je neizmerno pomoglo da time utičem na njihovo opšte bolje ponašanje i da sprečim stvaranje osećaja kako imaju prava na izbor. Zato, na primer, isprobajte taktiku: neka budu veoma gladna pred ručak i prvo im dajte spanać. Ako imaju nekoliko priloga na tanjiru među kojima je slučajno i prženi krompir, jasno je da će spanać doći poslednji na red, ali time se ipak ograničavaju referentne tačke za poređenje.
“Kao što moramo da cenzurišemo šta gledaju na televiziji i na internetu, isto tako moramo da sprovodimo i cenzuru u ishrani”
Lišavanje dece referentnih tačaka za poređenje – bilo na tanjiru ili u nekim drugim sferama života – najpozitivniji je oblik lišavanja koji možemo da im pružimo. Očigledno, postoje određene namirnice koje moja deca iskreno ne vole i pokušavam da imam razumevanja u tom pogledu, ali osnovni princip ostaje, i lepo funkcioniše.
Moramo da se ponašamo kao stražari i kao što moramo da cenzurišemo šta gledaju na televiziji i na internetu, isto tako moramo da sprovodimo i cenzuru u ishrani. Ono čime su se ranije generacije „počastile“, danas je postalo integralni deo ponude i deca sada smatraju da imaju pravo da te namirnice uključe u svakodnevnu ishranu. Ako tim namirnicama vratimo prvobitni status – dakle status „rekreativne ishrane“, čime će se počastiti – deca će na taj način naučiti da one upravo služe za to. Ovaj gastronomski primer je parametar za uspostavljanje kontrole i autoriteta, a za izbegavanje osećaja prava na stvari, u svim oblastima života naše dece.
Odlomak iz knjige „Razmažena generacija – Kako uništavamo budućnost naše dece“
Autor: Arik Sigman
Izdavač: Psihopolis
Knjiga o tome zašto je razmaživanje najveća opasnost za decu današnjice i kako iz najboljih namera upropašćavamo decu. Zašto srećna deca neće da odrastu i zašto „ideologija srećnog detinjstva“ vodi ka nesrećnom odraslom životu? Da li je moguće odagajati bez autoriteta?
Dragoceno je Sigmanovo dosledno razlikovanje vaspitanja i ljubavi.
Kada neko poistovećuje ta dva pojma, onda postavljanje granica, prikraćivanje
i kažnjavanje pogrešno doživljava kao negaciju ljubavi prema detetu.
Dr Jovan Mirić, prof. Filozofskog fakultata, Beograd
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KULTURA ISHRANE
Prijavite se za novi besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, podstičemo...
Prijavite se za besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem - Lepim Brkom, podstičemo...
Kako smo u našoj kući rešili problem probirljivosti u jelu
Piše: Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut Pre nego što sam dobila decu, naravno, imala sam samopouzdanje i roditeljsko umeće i mudrost jer sam kao psiholog i kao neko ko...
Dr Perišić: Pileća džigerica zdrava za decu, ostale pune teških metala
Pojedini nutricionisti pileću džigericu nazivaju čak i otrovom zbog visokog sadržaj holesterola i masti, dok oni starijeg kova tvrde da je odlična za krvnu sliku i da je treba davati...
Autor ima malo inkvizitorskog straha od slobode i promene. Ucio je katolicku skolu pa nije ni cudo! Strah od Ggalilea nije prosao ali , ipak se okrece! Sputana i usorena deca bez prava na izbor ili svoje misljenje provejava iz citave knjige! Bas ono sto je mucilo i Inkvizitore srednjeg veka!!